Evo me na novoj blog platformi. Uživam 
Od sad će generalni format bloga biti – na vrhu brzopotezne vijesti za one koji su nestrpljivi i/ili nemaju vremena i/ili ih jednostavno ne zanima moje trabunjanje, nego im samo treba quick fix.
U nastavku će (uglavnom) biti neki moj tekst vezan uz problematiku Glazbe 2.0.
Inače, danas se snimamo (sumosonic.tv – Tomo In der Muhlen, Tin Ostreš, Koolade i moja malenkost) za InMagazin Nove TV vezano uz veliki međunarodni projekt (snimanje ploče američkom glumcu Haroldu Perinneau). Kad saznam kad to ide, javim, a vjerovatno ćemo to strpati i na YouTube ovih dana!
Brzopotezne vijesti
- u USA kreće žestoka borba protiv DRM-a zbog niza situacija u kojima je on neprimjeren (zaštita uređaja od neovlaštene upotrebe, zaštita filmova s online autorizacijom itd)
- Digital Summit 2009. otvoren govorom inspiriranim poslovnim modelom grupe Nine Inch Nails
- pokrenut je novi online glazbeni dućan thinkindie.com (pročitaje više)
- Kanada je došla na crnu listu trgovačkog suda SAD-a zbog povrede autorskih prava i tako se pridružila Rusiji i Kini.
- Coldplay je odlučio novi live CD davati besplatno na svojim stranicama za download, a na koncertima kao CD
- Green Day svoj novi album predstavlja eksluzivno u Rhapsody online dućanu
- Mixcloud je odličan novi servis za stvaranje vlastitih radio stanica i prezentaciju audio sadržaja
- Među 18 YouTube video zapisa koje je pogledalo više od 100,000,000 ljudi čak je 8 glazbenih video spotova (od toga tri u vlasništvu Universala – možda zato mi hrvati više ne možemo gledati te spotove na YouTube-u? Dečki, dajte dogovorite te licence više, vrijeme leti
- Obavezno pogledajte odličan govor suosnivača Googlea Larry Pagea o tome kako je nastao najveći online biznis! Ovdje je transkript. U videu postoji problem sa zvukom, nije do mene
- pjesma You, me and buorgeoisie indy grupe Submarines postala je mainstream hit zahvaljujući novoj kampanji za iPhone 3G. Ono što je zanimljivo je da je pjesma zapravo antikonzumeristička… kad se pažljivo posluša. Ali tko danas ima za to uopće vremena?
- Napokon nešto barem u ideji pametno što se tiče odnosa vlasti i autorskih prava: Vlada Novog Zelanda odlučila je ponovno napisati cijeli zakon o autorskom pravu!
O trajnoj i jednokratnoj glazbi
Kyle Bylin, jedan od urednika odličnog blog portala posvećenog budućnosti glazbe i glazbene industrije Hypebot, napisao je odličan blog pod nazivom “Besplatna glazba – glazba koju nitko ne želi posjedovati”. U njemu je odlično primijetio jednu bitnu poantu vezanu uz pitanja kojima se bavi ovaj blog. Ukratko – Kyle kaže kako smo svi mi stariji, koji se sad odjednom bavimo tim promjenama u glazbenoj industriji, odrasli u svijetu u kojem je bilo propisano da je glazba nešto što se posjeduje da bi se moglo u njoj uživati.
Da, postojao je radio, međutim, svi smo mi imali i svoje kolekcije na koje smo bili jako ponosni. No, obzirom na prirodu odnosa ljudskog sazrijevanja i odrastanja, i glazbene (ne)kulture, naše bi glazbene kolekcije vrlo često bile prepune albuma koje smo slušali samo par mjeseci, a kasnije su kupili prašinu – i to naročito ako smo si tako nešto mogli priuštiti. Potpuno je jasno da smo htjeli imati kao svoje nešto što ćemo poslušati i nakon par godina, ali, stvarno, zašto smo htjeli posjedovati nešto što ćemo slušati samo par mjeseci? Zato što je kultura slušanja glazbe to potencirala, a uostalom, nije postojala niti tehnička mogućnost za neki bolji sustav distribucije.
Riječ je, zapravo, o prevari glazbene industrije kojoj je jednostavno došao kraj.
Glazbeni profesionalci jako dobro znaju razliku između pomodnih, jednokratnih pjesama – pritom ne mislim samo na komercijalu, nego općenito na princip potrošne glazbe, one koja postoji samo da bi utažila našu trenutnu glad za nekim novih glazbenim žanrom, dok zapravo ne sadrži dovoljno originalnosti i karizme da bi opstala dulje od trenda na čijem je valu izašla. Uostalom, ako se maknemo od teritorija glazbenih snimki, i pogledamo kako je na širem polju glazbenog izdavaštva (publishing) i autorskih prava, razlika je puno očiglednija. Postoje pjesme koje su nama glazbenicima penzija, i za koje ćemo jako dugo dobivati makar po neku kunu od ZAMP-a, i one druge, za koje dobijemo što dobijemo u godini izlaska, i poslije ih više nikad ne vidimo na isplatnim listama. I sad se moramo zapitati – je li stvarno OK da te dvije kategorije pjesama imaju isti status u distribuciji? Jer, priznajmo si, ove jednokratne pjesme ljudi zapravo uopće ne žele posjedovati, žele ih samo slušati neko vrijeme i onda što lakše i bezbolnije zaboraviti. One druge, stvarno vrijedne, ljudi baš žele imati za sebe, i biti sigurni da će ih moći sasvim sigurno poslušati bilo gdje i bilo kad, i da će im ponekad čak biti dosta primiti u ruke taj fizički nosač zvuka i sjetiti se svega uz što ih ta pjesma veže.
Blog završava s činjenicom koja udara točno u glavu problema. Dok se nama starijima čini kako živimo u uzbudljivom vremenu u kojem se sve mijenja, onima mlađima, koji neopterećeni uspomenama vide neki stvarniji svijet, izgleda kao da se sve već promijenilo.
I, moramo to jednostavno prihvatiti, oni su u pravu, a ne mi. Ne postoji put nazad, niti će nam itko dati ruku i pomoći da stvari radimo na stari način. Dakle, glavu gore i jurimo naprijed, pa kud stigli, stigli. Baš kao ja i moj stari frend Chupi u Indiji kad smo skužili da Lonely Planet ne funkcionira. Gledaj pažljivo oko sebe i bit će ti jasno kud moraš dalje.
Naplata streaming slota
I tako mi je palo na pamet da postoji jedan bitno drugačiji model naplaćivanja korištenja glazbe na internetu, a kojeg dosad nisam primijetio. Ukoliko je netko čuo za tako nešto, molim ga da mi to prijavi kako ne bih otkrivao toplu vodu.
Naime, ono što mi realno koristimo prilikom slušanja glazbe je bandwith. Bandwith košta i nije besplatan. Flat rate je divna stvar, ali s njegove druge strane leži naplata uploada i bandwitha. Da bi vi nešto skidali ili slušali, netko to mora vama slati, i njega to košta konkretne novce (osim u P2P mrežama, ali to je već jedna potpuno drugačija priča o kojoj ću drugi put). No, idemu prema svijetu u kojem će glavni način slušanja glazbe vrlo brzo postati streaming direktno u browser, ili na nove iPode, mobitele, u aute…
Moj je prijedlog: Naplata streaming slota. Što to znači? Mi kupimo jedan streaming slot – kako i po kojim komercijalnim uvjetima, u ovom trenutku nije presudno. Važno je da je prilično jeftin. Taj jedan naš streaming slot znači da mi možemo slušati glazbu s nekog servisa na kojem su pohranjene glazbene snimke koje nas zanimaju. Činjenica da smo vlasnici tog slota znači da imamo garanciju da ćemo glazbu moći slušati uvijek, bilo kad i u svakom trenutku. Od glazbe sa servisa napravit ćemo svoje playliste i vlastitu radio stanicu, i slušali koliko god želimo. Pružatelj usluge mora imati tehničke mogućnosti taj slot dodijeliti samo nama, i ne smije ga koristit za prijenos glazbe nekom drugom – osim ako to mi dopustimo. Ali, preko jednog slota može se slušati samo jedna pjesma u jednom trenutku. Ujedno, log file tog slot sadržavao bi i našu playlistu od koje bi se radio izveštaj potreban za dijeljenje tantijema.
Zašto je ovaj prijedlog interesantan (ili mi se samo tako čini? 
Ako individualac želi slušati glazbu, to ga košta neku lovu i to je to, on sluša svoj radio. Ali, ako neka tvrtka želi imati glazbu kao servis vezan uz svoje proizvode – mora uzeti onoliko streaming slotova koliko je potrebno da posjetitelji imaju ugodan doživljaj, tj. da nema zagušenja. Ako stranica ima 5,000 posjeta, trebat će joj npr. 1000 slotova, no ako se uključi tisuću i prvi slušatelj, morat će pričekati da netko prestane. Slotovi se mogu dinamički raspoređivati, ali će uvijek predstavljati ograničenje u smislu istovremenog slušanja.
Ovakav način naplate slušanja streaming glazbe, po meni, prebacuje rampu za plaćanje na pravo mjesto i uvodi potrebne nove definicije javnog i privatnog prostora. Vrlo jednostavno – gdjegod je dovoljan jedan streaming slot, riječ je o privatnom korištenju. No, ukoliko je nekome potrebno više slotova, jasno je da je riječ o javnom korištenju.
Ovo ću razmišljanje ovih dana još malo razrađivati, pa kad ga konkretiziram postavit ću neku prezentaciju.
Uprkos preporukama komisije EU, Francuski parlament usvojio je zakon o izbacivanju s interneta nakon tri uzastopna prekršaja. Nevjerovatno, ali istinito. Prije samo 3 godine Francuska se činila najnaprednijom zemljom EU po pitanju pogleda na P2p, i čak je bio pripreman zakon o legalizaciji file sharinga uz plaćanje mjesečne pristojbine za autorska prava, baš kao što to predlaže Gerd Leonhard u svojoj knjizi Glazba 2.0. Inače, šuška se da sličan prijedlog postoji i unutar HDS – ZAMP-a 
