Makar sam u ljetnom radnom vremenu za blog Glazba 2.0, ovaj moj post šaljem svima s mailing liste i ljudima iz mojih twitter i facebook mreža, jer prezentaciju Mike Masnicka smatram jednim od boljih izvora informacija za raspravu o budućnosti glazbene industrije. Prezentacija sadrži više od 500 slajdova i na žalost je na engleskom. Ovdje ću prenijeti samo najzanimljivije dijelove, pa vam predlažem vam da ju pogledate u cjelosti. 30 minuta i nije tako puno 
NARM 2009 State Of The Industry: Michael Masnick from NARM on Vimeo.
Clay Shirky i Razmišljanje o nemislivom
Na početku izlaganja Mike Masnick prenosi najznačajnije informacije iz teksta pisca Clay Shirkya “Novine i Razmišljanje o nemislivom” koji se odnosi na novinsku industriju, ali je u potpunosti prenosiv na glazbenu. Najkraći siže donio je sam autor:
Kad netko želi da mu kažemo što će zamijeniti novine, zapravo zahtijevaju da im se kaže da ne živimo u vremenu revolucije. Traže da im se kaže da se stari sustav neće raspasti prije nego li ga novi zamijeni. Žele čuti da stari socijalni ugovori nisu u opasnosti, da će centralne institucije ostati sačuvane, da će nove metode širenja informacija prethodnu praksu poboljšati, a ne prekinuti. Žele da im se laže.
Sve je manje i manje ljudi spremno izreći takve laži.
Glazba kao put do vrata dućana široke potrošnje
Mike Masnick dalje kaže da se nada da ga neće izbaciti s pozornice ako im to kaže, ali da im to mora reći: Glazba možda više nije tako dobar biznis. Odmah dodaje: Ne mislim da ne postoje odlični modeli za glazbenu industriju, nego da sama glazba više nije dobar biznis. To zorno prikazuje sljedećom top ljestvicom najboljih prodavača digitalne glazbe:
- Apple iTunes
- Wal-Mart
- Best-Buy
- Amazon
- Target
Što je zajedničko svima njima? Prodavanje glazbe koriste samo kao put prema prodavanju proizvoda s većom marginom profita. Glazba im služi da bi ljude dovukla u njihove on-line dućane, kao marketinški alat.
Kako je Trent Raznor napravio nemoguće
U nastavku Masnick prenosi neke dijelove svoje prezentacije o poslovnom modelu grupe Nine Nich Nails koji je osmislio Trent Raznor. Njegov je princip:
SssF (Spoji se sa Fanovima) + RzK (Razlog za Kupnju) = $$$$$ (Lova)
Svoj posljednji album Ghosts I-IV plasirao je na sljedeći način. Prvo je aktivnim blogiranjem i korištenjem socijalnih servisa uspio pridobiti veliki broj fanova. Zatim je ponudio 9 pjesama s novog albuma potpuno besplatno, preostale pjesme od ukupno 24 ponudio za 5$, ali ih je on sam licencirao pod Creative Commons licencom tako da ih fanovi mogu legalno uploadati na internet i međusobno dijeliti i skidati besplatno. Za 10$ ponudio je dupli CD, za 70$ specijalno izdanje s knjižicom, DVD-com i Blu-Ray discom, a za 300$ limited edition izdanje s vinilom štampano u 2500 komada koje je osobno potpisao. Rezultat?
Limited Edition je prodao u 30 sati (750,000$).
U prvom tjednu ukupno je ostvaren promet od 1,6 milion $.
A sve za glazbu koja se mogla dobiti besplatno.
Ali to nije sve. Po završetku 2008. godine Amazon je objavio da je album Ghosts I-IV bio najprodavaniji digitalni album. Nije loše, ha?
Kad je Masnick objavio taj report, neki su se ljudi (posebno ekipa na MIDEM-u) tužili da tu nema ničeg čudnog, obzirom da je Trent Raznor već postao “velik” u starom diskografskom sustavu. Njegov je odgovor: Isto vrijedi i za nepoznate glazbenike, samo ako se drže principa SssF (Spoji se sa Fanovima) + RzK (Razlog za Kupnju) = $$$$$ (Lova).
Josh Freese, session glazbenik, objavio je 2008. album Since 1972. Osim principa spajanja s fanovima i davanja razloga za kupnju, u sve je uključio i super zeku pa je tako ponudio 11 modela kupnje od 7$ do 75000$ koji su ubrzo postali viralni joke godine. Doduše, bune se neki, Josh Freese je ipak poznati session glazbenik… Ali postoje i primjeri potpunih anonimusa koji su ipak profitirali od ovakvog razmišljanja. Pogledajte više u snimci izlaganja na početku ovog posta.
Postoje li kompanije koje su prigrlile taj novi svjetonazor, u kojem fokus nije na novčanim transakcijama, nego na stvaranju čvrstih odnosa između fanova i umjetnika? Masnick ističe TopSpin, koji je sudjelovao na albumu Josh Freesa, Beasty Boysa, a David Byrne je prijavio porast od 3000% (da dobro ste pročitali) na svojoj mailing listi od kad surađuje s njima. Ljudi iz TopSpina kažu da 84% ljudi odabire skuplju opciju kupnje, onu koja sadrži više vrijednosti. Dakle, jednom i za uvijek – ljudi žele plaćati, ali samo ono što je uistinu vrijedno.
Nije li to nekako savršeno normalno i logično? Pa gdje je onda problem? Očigledno u pokušaju da se prodaju “muda pod bubrege”.
You can fool some of the people some of the time, but you can’t fool all of the people all of the time… Da, glazba je važna, i da, od glazbe se može super živjeti. Ali novac treba početi uzimati od onih koji ga stvarno žele ili moraju dati – od pravih ljubitelja glazbe i onih koji glazbu koriste da profitiraju na ovaj ili onaj način.
