Imeem

You are currently browsing articles tagged Imeem.

Moram priznati da mi je promatranje svijeta Glazbe 2.0 postalo nalik na praćenje neke turbo nabrijane i prilično predvidljive sapunjare. S jedne strane su “zločesti” (Charles Nesson + milioni ljubitelja glazbe), oni koji se zalažu za promjenu paradigme na kojoj je zasnovan glazbeni biznis i medijski biznisi općenito. S druge su pak strane “dobri” (RIAA + glazbene i medijske korporacije putem svojih odvjetnika + neki staromodni glazbeni menadžeri). I jedni i drugi se, više-manje, trude biti “fini” i u rukavicama iznositi svoje optužbe na račun onih drugih, kao, “uvažavajući” suprotne stavove, ali… Pročitajte odgovor pa zaključite sami. Ja ću svoj komentar pripremiti i kroz nekoliko dana predstaviti u ovom blogu.

Makar mi je jasno da vas  stotinjak koji pratite moj blog imate puno posla i ne stignete se baviti temama Glazbe 2.0, u ovom vas slučaju pozivam na komentiranje! Baš me zanima što vi mislite o ovom odgovoru…

Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona.

Steven Marks

Steven Marks

Da, “kužimo”.

Nalazimo se u vremenu u kojem je fascinatno i izazovno raditi u glazbenom biznisu. Diskografska industrija pometena je olujom promjena i to smo prihvatili. Za biznis i fanove, došao je novi dan – prije 25 godina, imali smo samo radio i ploče, ali danas je glazbeno tržište dramatično drugačije, uz stotine različitih potpuno licenciranih digitalnih glazbenih servisa i modela.

No, i u takvom novonastalom legalnom okruženju, prava izvođača, kompozitora i diskografa zaslužuju zaštitu. Na žalost, postoje oni koji tu činjenicu zanemaruju, a među njima su profesor s Harvarda, njegov razred i njihov klijent Joel Tenenbaum, tuženik u jednom od naših slučajeva protiv nezakonitog skidanja glazbe.

Pozdravljamo zdravu debatu o našoj odluci da branimo online prava diskografa i umjetnika. Strast koju fanovi i komentatori iskazuju prema glazbi govori u njezinoj trajnoj snazi i moći povezivanja. To je velika stvar, no emocije ne bi smjele zakriti činjenice.

Treba to jasno reći: Najbolja je strategija protiv piratstva živo legalno tržište puno sadržaja i inovativnih biznis modela. To razumijemo. I to je današnja glazbena industrija. Fanovi mogu streamati glazbu s Internet radio stranica kao što je Slacker, uključite se u pretplatničke servise kao što su Rhapsody ili Napster, istraživati brojne glazbene opcije na socijalnim mrežama kao što su MySpace ili Imeem, streamati i semplirati pjesme za sitniš na Lala.com, skidati ringtonove i rinbackove, a sada i pjesme pune dužine, na njihove mobitele, ili kupovati mp3 pjesme na stranicama kao što su Amazon.com ili iTunes.

Sasvim je sigurno da nas velike inovacije i eksperimenti tek očekuju. Prije četiri godien, industrija nije od digitalnih glazbenih servisa zarađivala gotovo ništa.Do 2008-me, digitalna je glazba postala biznis od 3 milijarde $ i donosi više od 30% svih prihoda industrije.

Da bi omogućili da legalno tržište dosegne svoj puni potencijal, trebamo još uvijek educirati fanove o zakonu i ilegalnim stranicama koje ne nadoknađuju umjetnicima njihov rad.
Naši napori protiv piratstva pomogli su da se smanji nezakonito skidanje glazbe, da se fanovi educiraju o legalni i ilegalnim načinima online nabaljvanja glazbe, i pomogli legalnom tržištu da naraste. Mi smo realni. Potpuno nam je jasno da će online krađa uvijek predstavljati nesretan izazov za našu industriju. Naš je zadatak da pružimo pravna uporišta za uvođenje dovoljne kontrole kako bi nadolazeće legalno tržište doseglo svoj puni potencijal.

Cirkus, križarski rat, revolucija

Zadovoljni smo prelaskom na strategiju koju smatratmo puno efektivnijom: suradnja s Internet Service Providerima kako bi obavijesti  o prekršaju copyright zakona uputili direktno pretplatnicima i tako ih upozorili na je primijećena nezakonita aktivnost. To ne znači da ćemo tek tako pustiti sve one koji su zločinački i neovlašteno skidali glazbu u prošlosti, ili one koji odbijaju ponovljene ponude dogovora o razumnoj kompenzaciji van suda.

Neki tuženici – među kojima je i Mr. Tenenbaum, u slučaju protiv njega – su u osnovi priznali svoju nezakonitu aktivnost. Netko prekrši zakon, gurne prst u nos pred oštećenom osobom, ignorira ponude za mirenje i na kraju odlazi slobodan? Kakvu to šalje poruku i koliko je to pošteno? Ulaženje u pravu legalnu bitku, umjesto da se prihvate odgovornosti za vlastite nezakonite radnje, pokazuje nepoštivanje prava kreatora, našeg sudstva, i samog zakona.

I upravo je to slučaj Tenenbaum: križarski rat koji je pokrenuo profesor s Harvarda kako bi zagušio copyright zakone koji štite kreatore, i njegov pokušaj da sudnicu transformira u pravi cirkus. Profesor Nesson zahtijeva revolouciju, a ne rezoluciju ili pravu obranu svog klijenta. Za glazbenu zajednicu koja je ozbiljno oštećena ilegalnim glazbenim downloadom, pri čemu tisuće radnika ostaje bez posla, ovo nije samo intelektualna igra.

Uprkos tome što je cijela zajednica oborena na leđa i pati – stotine izvođača koji su ispali s lista za koncerte, milijarde dolara i tisuće poslova koji su izgubljeni tijekom proteklih deset godina – pokušali smo našu legalnu kampanju izvoditi na pošten i razuman način. Professor Nesson pokušava odbaciti naše astronomske odštetne zahtjeve ali njegove su teorije odvojene od stvarnosti. Nikad nismo tražili maksimalne kazne na suđenjima protiv individualnih skidača glazbe. U svakom slučaju koji dođe do tog završnog stadija, uvijek puštamo sud i porotu da odrede odgovarajuću nadoknadu u dolarima.

I ovaj program nikad nije bio tu zbog dolara – na njemu gubimo novce i sve što dobivamo pokriva samo mali dio ogromnog troška koji glazbena zajednica trpi.

Na kraju krajeva, uprkos legalnoj teatralnosti, ovaj je slučaj baš kao i svaki drugi: način da se do nečega dođe. A to prema čemu idemo je živo i uspješno legalno tržište koje fanovima nudi bogate i raznolike modele uživanja u glazbi, i pošteno nagrađuje glazbenike i diskografe za njihov posao.


  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , ,

(zahvaljujem portalu Hypebot. Interview vodio Kyle Bylin. Originalni interview)

Podnaslov tvoje knjige Apetit za samouništenjem glasi “Spektakularni udes diskografske industrije u digitalnoj eri”. Zašto je tako važno raditi razliku između diskografske i glazbene industrije i što riskiramo ako to dvoje pomiješamo u jedno?

Steve Knopper

Steve Knopper

Steve Knopper: Rekao bih da je razlika lako razumljiva. Diskografska industrija predstavlja četiri velika diskografa (labela), većinu velikih indya i RIAA (Američka Udruženje Diskografske Industrije). Glazbena industrija je širi biznis koji uključuje koncertne promotore, menadžere i agente, radio stanice i možda čak i časopise kao što je Rolling Stone.

Kad gledamo kako se novinski biznis trga i u kakvoj je “krizi”… Jesu li ta industrija i diskografska industrija u tome na neki način slične, i ako jesu, što mogu naučiti jedna od druge?

SK: Da, rekao bih da su paralele neizbježne. Novinsku i diskografsku industriju zatekli su isti problemi vezani uz Internet – mogućnosti koje donosi visoka tehnologija zamaskirane u prijetnju. Napster/MP3/piratstvo na jednoj strani, internetski osobni oglasi i besplatni sadržaj na drugoj. Jedina je razlika u tome što se novinskoj industriji nije desilo ništa nezakonito. Obje industrije propustile su šansu promijeniti svoj bizins u smjeru korištenja potencijala novih, efikasnijih sustava distribucije i povećanog masovnog interesa za njihove proizvod. Umjesto toga, fokusirali su se na “ne mogu se boriti s besplatnim”. Osobnom, smatram da su menadžeri tih industrija bili previše usmjereni na njihove multimilionske ugovore zasnovane na starim modelima, i nisu imali nikakvog stvarnog interesa bilo što mijenjati, uprkos iskrenim pokušajima svojih zaposlenika da se prilagode.

U svom djelu Kultura konvergencije, profesor s MIT-a Henry Jenkis kaže, “Javnost neće preko noći promijeniti svoj odnos prema medijskim sadržajima, a medijske industrije neće bez borbe odustati od svog kravata-zahvata nad kulturom”. Prolazeći kroz ovaj proces “pre-dogovaranja”  svoje uloge u životima ljudi, što si diskografska industrija ne smije dozvoliti kao grešku?

SK: Iskreno, nisam siguran da je diskografska industrija IKAD imala odnos s fanovima. Njihovi krajnji korisnici jednostavno uopće nisu potrošači glazbe – već zapravo prodavači glazbe, od Towera do iTunesa. Dok radio intimno poznaje svoje mušterije, čak do najsitnijih detalja u demografskim podacima, veliki su diskografi tradicionalno svoje odluke donosili na “osjećaju”. To je dugo vremena funkcioniralo, ali sad je prestalo. Dakle, na tvoje bih pitanje odgovorio da je na diskografima sad veliki napredak u korištenji high-tech resursa koji su im na raspolaganju, od broja posjeta stranicama MySpace i YouTube do kompleksnih podataka o razmjeni zapisa koje nudi tvrtka BigChampagne, kako bi mogli shvatiti tko su njihove mušterije i kako im prići direktno.
U posljednje je vrijeme glazbena industrija pojačano usredotočena na razumijevanje obožavatelja glazbe koji pokazuju produljen odnos i aktivni angažman oko omiljenih izvođača, radije nego da svoju pažnju poklanja onima koji pasivno konzumiraju sadržaj putem radija i MTV-a i slučajno su kupili album.

Kakav će utjecaj imati Fan Relationship Management (menadžment za odnose s fanovima) imati na oporavak diskografske industrije digitalne ere, i koji to još djelići nedostaju u široj slici?

SK: Ha, morao sam Googlati “fan relationship management”. Želim reći, diskografi su tradicionalno loši u tome. Oni potpišu izvođače za koje misle da će se prodati, onda sve podmite (radio, dućani, MTV) da od njih učine zvijezde. Menadžeri i koncertni promoteri, i možda čak i Ticketmaster imaju puno više podataka na raspolaganju u vidu email lista fanova i podataka o prodaji ulaznica, i uglavnom ih efikasno koriste. Ako spajanje Live Nationa i Tickemastera bude odobreno, glavešine tih kompanija imaju obećali su postati jako, jako dobri u tome. Ja im u tome vjerujem, ali tu su posrijedi i neka druga sporna pitanja, kao što je antitrust, koja bi to mogla pokvariti.

U drugom poglavlju: Kako su veliki potrošači postali bogati u Post-CD eksploziji, komentirao si: “Biznisi su evoluirali od sitnih poduzetnika koji su sami pakirali proizvode, pa sve do međunarodne mreže menadžera za distribuciju koji svi imaju MBA”. Malo kasnije, nastavljaš:Pod pritiskom dugova, ti i takvi korporativni tipovi počeli su tražiti da primjerak glazbe funkcionira kao primjerak bilo čega drugog”. U čemu leži opasnost od pokušaja da se glazbe tretira kao bilo koji drugi produkt, gdje se dovoljnim “oglašavanjem” putem MTV-a i radija prodaja može napucati da bi se dosegle kvartalne projekcije?

SK: Pa, prodavanje glazbe nije isto što i prodavanje sapuna. Ne možete jednostavno proizvod pustiti van kad vam je timing OK i trebate hit. Vidjeli smo to puno puta proteklih nekoliko godina, dok su labeli očajnički čekali da njihovi hit izvođači kao što su Eminen, Guns N’Roses, Greem Day i Dr. Dre završe svoje albume unutar posljednjih nekoliko presudnih završnih kvartala u razdoblju zimskih praznika. Kao što sam o tome napisao u knjizi, tek su u 90-tim diskografi shvatili da ne mogu jednostavno nekog potpisati i čekati godine i godine da se on razvije, kao što su to mogli u danima Springsteena i U2, na primjer. Do 90-tih sve su te manje diskografe pokupovale megakorporacije kao što su Sony i Vivendi, a njihovi korporativni nadglednici očekuju kvartalne rezultate. Mislim da postoji direktna uzročno-posljedična veza između ovakvog mentaliteta i čuda-od-jedno-hita koja su se počela pojavljivati u to vrijeme, od Third Eye Blind preko Chumbawamba i Spice Girls, pa do Hansona i cjelokupnog teen popa.

Isto tako, nije slučajno”, kasnije spekuliraš, “da se Napster, prvi servis za besplatnu razmjenu zapisa, pojavio na Internetu upravo u tom razdoblju”. Zašto, kao što si napisao, “skoro da nije slučajno” da se file-sharing pojavio tih dana?

SK: Vjerovatno sam želio reći da su do kraja 90-tih potrošači bili siti svega. Morali su se tegliti do glazbenih dućana da bi kupili CD od 18$, a zapravo su željeli samo jednu dobru pjesmu. U tom sam razdoblju puno puta čuo jadikovke frustriranih potrošača kojima nije bilo jasno zašto ne mogu kupiti samo jeftinu singlicu s pjesmom koju su čuli na radiju. Ali, kao što izvještavam u knjizi, do tih je dana singl bio prošlost. Ako na to dodamo ogromnu moć Interneta, nije nikakvo čudo da se pojavio neki Shawn Fanning ili drugi koji su omogućili da se upravo to učini. Potražnja je očigledno već postojala, i bilo je samo pitanje vremena kad će tehnologija to omogućiti.

Moja je teza jednostavna. “Kompleks objavljivanja CD-a”, kako to volim zvati, je gotov. Ovaj apstraktni sustav bio je kičma moderne diskografske industrije, takve koja je sagrađena oko ideje fanovi trebaju glazbu otkrivati kroz one medije koje diskografi koriste za promociju nove glazbe.
Također, dok je ova komercijalizacija kulture uistinu donijela glazbu masama, ne čini se da je usklađena s sudjelovačkom prirodom Interneta. Umjesto da gledao samo na file-sharing, bi li gledanje propasti old-school marketinga, slamanje medijskog krajolika i uspon umrežene publike možda mogli pružiti dublje uvide u ovu “sociokulturalnu evoluciju” koju doživljavamo?

SK: To je vrlo kompleksno pitanje! Pokušat ću dati jednostavan odgovor i reći da je Internet, praćen socijalnim umrežavanjem, spojio veliki broj ljudi i, naravno, svjetsku komunikaciju učinio lakšom nego ikad. To je donijelo ogromne mogućnosti za zabavnu industriju. Puno je lakše doći do fana grupe Green Day ako on na svojoj Facebook stranici ima posvuda ispisano “Volim Green Day”. 1991. tako nešto nije bilo moguće. Morao si pogađati

Vezano uz to, Bob Garfield iz Advertising Age nedavno je komentirao, Budućnost je svijetla. Ali sadašnjost je apokaliptična. Svaka nada u neprimjetni prijelaz – ili bilo kakav prijelaz – s masovnih medija i marketinga na mikro medije i marketing je apsurdna.”
Kako su se ovi raznovrsni problemi kroz zadnju dekadu spojili u savršenu oluju, u kojoj je promjena klime puno suptilnija i sofisticiranija nego li je itko mogao ikad pretpostaviti?

SK: Slažem se s tim citatom. U mojoj je knjizi citat Edgara Bronfmana Edgar Bronfman koji kaže da će sljedećih 10 godina biti teško, ali nas zatim očekuje puno više posla. Mislim da je slično bilo i s biznisom konjskih zaprega kad su se pojavili automobili i željeznice. Dugo su vremena, pretpostavljam, vozači kočija bili ljuti i odbijali voziti automobile. Ali, s vremenom su se prilagodili i zaradili brdo novaca. Ili nisu, pa su bankrotirali. Sad je to, naravno, puno kompleksnije. Warner se pokušao adaptirati uloživši 33 miliona $ u servise LaLa i iMeem. Kao što pokazuju posljednje vijesti, te su investicije promašene. Još je tu puno grešaka koje treba napraviti. Ali postoje obećavajući trendovi, kao što su Spotify i Google China i drugi besplatni glazbeni servisi dizajnirani da navedu potrošače da usput kupuju puno skuplje prozivode, kao što su majice i ulaznice za koncerte. Ne bi me čudilo da za 5-10 godina vidim dobar, čvrsti servis, lagan za korištenje kao iTunes, koji bi uključivao sve to zajedno i omogućavao fanovima da na lak način kupe i dožive svoje omiljene bendove i pjesme unutar jedne ozbiljne web stranice. Ali od toga nas još uvijek dijeli puno pregovaranja i legalnih stvari.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Will Page, glavni ekonomist PRS-a (društvo zaštite “malih” prava u Velikoj Britaniji) izjavio je:

“Možda bi se problem mogao riješiti tako da počnemo gledati na ilegalnu razmjenu zapisa kao na mainstream tržište, i onda ga monetiziramo.”

Ali prvo malo kratkih vijesti iz svijeta Glazba 2.0 :)

Brzopotezne vijesti

Glavni ekonomist PRS-a govori u prilog legalizacije i monetizacije P2P filesharinga

Najnoviji izvještaj Big Champagnea, tvrtke koja se bavi praćenjem online distribucije zaštićenih sadržaja, napravljen za britanski PRS, pokazuje da presuda u procesu protiv Pirate Baya nije nimalo smanjila P2P razmenu zapisa. Broj računala na kojima je instaliran barem jedan P2P client u razdoblju od 2006. do 2008. narastao je sa 184 na čak 202 miliona. U posljednjih tjedan dana ožujka (s)hit album Lady Ga-Ga Fame skinut je preko Pirate Baya čak 338,000 puta. Izvještaj je pokazao da porast u kupovini glazbe u online dućanima nije baš nimalo utjecao na navike potrošača.

Glavni ekomonist PRS-a Will Page izjavio je za Financial Times:

“Ovo je tržište puno veće od legalnog i s nama je puno duže, cijelo desetljeće.  Možda bi se problem mogao riješiti tako da počnemo gledati na ilegalnu razmjenu zapisa kao na mainstream tržište, i onda ga monetiziramo.”

Onima koji su pročitali knjigu Glazba 2.0 Gerda Leonharda ova će izjava zazvučati vrlo poznato – riječ je o tvrdnji koju je Gerd izrazio davne 2003. godine. No, napisao je već tada, stvari se neće promijeniti dok bol ne postane prevelika. Čini se da je to vrijeme došlo! Slične se najave mogu čuti iz cijele Europe, i mislim da bi do kraja ove godine mogli doživjeti veliki napredak u definiranju novih internacionalnih licenci za korištene glazbe na internetu.

Iz kruga ljudi koji imaju direktne uvide u korporacijske izvještaje velikih svjetskih medijskih kuća dobio sam zanimlivu informaciju. Rečeno mi je da je moja izjava u prošlom blogu – ona o katastrofalnom stanju u glazbenoj industriji – pretjerana, jer zapravo glazbena industrija, gledana u cjelosti, stoji odlično, što se najbolje vidi po količini novca koju svjetski investicijski fondovi u nju ulažu. No, omjeri u profitnim granama se (nepovratno) mijenjaju. Diskografija je pala u smislu prodaje nosača zvuka, ali izuzetno raste kroz prodaju prava na korištenje master snimaka u komercijalne svrhe (reklame, filmovi itd). Iz istih razloga rastu i profiti glazbenih publishera (ako upotrijebim odgovarajuću hrvatsku riječ izdavača netko bi mogao krivo pomisliti da ciljam na diskografe). Također, raste i digitalna prodaja, mada ne toliko da bi nadoknadila gubitke u prodaji fizičkih medija. Ipak, ukupno gledano, industrija uopće nije u problemu. U problemu su samo oni koji još uvijek čekaju da im novac kapne iz pipe koja je presušila.

Poanta je – ne samo u glazbenoj industriji, nego generalno – da si nitko više ne može dopustiti uljuljkano sjedenje na lovorikama već je nužno širom otvoriti oči, biti u toku i potpuno otvoren prema svim novim mogućnostima koje pružaju online distribucija digitalnih sadržaja i socijalno umrežavanje ljubitelja glazbe.

Moje je predviđanje da će razvoj biti ovakav: s jedne strane vidjet ćemo pokušaje jače kontrole distribucije ilegalnih sadržaja, s druge strane dogovaranje o legalizaciju kontroliranih i državno podržanih P2P mreža. Mada je taj razvoj trenutačno dobar za ljubitelje glazbe, meni osobno smrdi i ne vjerujem da će napraviti željeni rezultat. Umjesto davanja volana u ruke korisnicima usluga, tjera ih se na određeno propisano ponašanje. Rezultat će biti (još veće) raslojavanje društva što potencijalno vodi u katastrofu širokih razmjera. Pas treba imati lajnu samo za frkovite situacije, ali mora mu se vjerovati i omogućiti da se nauči ponašati pristojno i bez lajne. A za to je potrebno povjerenje, strpljenje, vrijeme, i upornost. Mrkva, a ne batina.

Vjerujem da je pravi napredak moguć tek s potpunim predefiniranjem termina kolektivna zaštita. Pravno govoreći, ono što nam treba je direktan pravni odnos između stvaraoca i korisnika i nestanak tzv. društvene odgovornosti. Ne mislim na sustav u kojem nam uopće ne treba društvo zaštite – naravno da će netko  trebati to sve voditi i održavati. Ali takav bi sustav bio prvenstveno informatički, a ne pravno-birokratski, orijentiran na omogućavanje, a ne sprječavanje. Zadatk bi bio svakom potrošaću omogućiti pristup glazbi na način koji njemu odgovara i po cijeni koja mu je prihvatljiva i podnošljiva, uz mogućnosti da neki dio te cijene kompenzira ugovaranjem određene vrste ekskluzivnog ugovora s nekim ne-glazbenim brandom (telekom, odjeća, hardware, auto kuća itd.). Tu mislim na svakog građanina, ali i svaki lokal, klub i ostale javne korisnike.

No, ljudi iz biznisa znaju da je u praksi kolektivna zaštita još uvijek nužna jer jedino kroz ujedinjavanje u udruge stvaraoci imaju dovoljnu političku snagu da utjeraju novac koji im zakonski pripada. Naime, činjenica da nešto stoji u zakonu sama za sebe ne znači baš ništa – stvarni je život polje dogovora, a za dogovor je potrebno dvoje (relativno) ravnopravnih sugovornika. I to je upravo ta Kvaka 22 – dok god postoji korupcija u sudstvu, trebaju nam sindikati i udruge.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Umair Haque, internetski guru i savjetnik za pitanja weba 2.0 brojnih uspješnih startupa, u svom interview-u govori o problemima u kojima se našla glazbena industrija. Više o tome nakon Brzopoteznih vijesti.

Brzopotezne vijesti

  • pročitajte više o temeljnim razlikama u vizijama menadžera grupa U2 i RadioheadI – Paul McGuiness (U2) bi P2P u sasijekao u korijenu, a Brian Message (Radiohead) misli da bi ga trebalo legalizirati
  • Imeem, servis za legalno slušanje glazbenih streamova, grca u dugovima i jedva ga je spasila injekcija kapitala iz nepoznatog smjera. No, novac će vjerovatno biti dostatan za samo nekoliko dodatnih mjeseci održavanja na aparatima za održavanje na životu
  • sudac u The Pirate Bay procesu nije prvi put presuđivao u procesima u kojima je njegova nezavisnost upitna. Je li riječ o klasičnom (uspjelom) pokušaju brze pobjede kakav se prakticira u velikom biznisu, kad se izlobira da sudi sudac koji ima “putra na glavi” kako bi presuda bila odgovarajuća?
  • gubici Warner Music Grupe popeli su se na 67 miliona $. Veliki dio tih gubitaka rezultat je ulaganja u web stranice 2 lala i gore spominjani Imeem.
  • Jérôme Bourreau-Guggenheim, francuski web designer, dobio je otkaz nakon što je poslao pismo francuskom premijeru u kojem protestira protiv pokušaja uvođenja zakona o tri prekršaja. Email je poslao s privatne adresa, ali iz ureda. Ovaj je slučaj podigao veliku prašinu u svim francuskim medijima.
  • Ljudskoj gluposti nema kraja. U Americi je udruga koja štiti filmska prava u američke škole poslala uputu da profesori, umjesto ripanja DVD-a koje koriste pri edukaciji, radije potrebne programe i emisije snimaju video kamerama! Nemreš bilivit. Da nije tužno, bilo bi stvarno komično.

Novi socijalni ugovori između slušatelja i glazbenih kompanija

Umair Haque u svom interview-u iznosi zanimljivu tezu. On kaže da se glazbeni biznis oduvijek zasnivao na određenoj vrsti nepisanog socijalnog ugovora između slušatelja i glazbenih kompanija. Obzirom da je kod glazbe riječ o prodavanju doživljaja, kojeg ne možemo ocijeniti dok ga ne doživimo, u ovom je odnosu ključna riječ povjerenje. To je povjerenje dugi niz godina stvarano kroz velike i uspješne brandove koje danas znamo kao EMI, Universal, Sony Music i slično. Osim kroz te velike krovne brandove, povjerenje je bilo ugrađeno i  u manje labele koji su garantirali kvalitetu glazbe pod svojim zaštitnim znakovima.

U devedesetima se, uslijed enormnih profita koje je novi medij (CD) omogućavao, situacija bitno promijenila. Glazbene kompanije prestale su imati osjećaj da su ovisne o gore spomenutom socijalnom ugovoru, i počele su agresivno oglašavati glazbu i tretirati je kao bilo koji drugi proizvod na tržištu. Osim toga, novi je medij iskorišten za podizanje cijena i smanjivanje udjela koji su glazbenici imali od prodaje (pod izlikom novih digitalnih troškova i velike cijene prozivodnje CD-a u početku). Nakon samo nekoliko početnih eksplodirajućih godina, ove su cijene i omjeri postali potpuno nepravedni i samim tim neodrživi na duge staze. Dakle, s jedne strane imamo diskografe koji prestaju mariti za to je li glazba koju prodaju baš to što njihovi kupci žele – u smislu same glazbe, ali i formata i njihovih cijena. Vlada (opravdano) uvjerenje da je marketing duh iz boce koji može prodati svako govno. S druge strane socijalnog ugovora, tu su kupci koji tu glazbu ipak kupuju, jer nemaju druge, i zapravo su ucjenjeni, pa su sve nezadovoljniji. Sve češće kupuju mačka u vreći – album s par agresivno reklamiranih (relativno) dobrih singlova, i ostatak koji se uopće ne da slušati. Nakon godina takve prakse, ljudi postaju trajno nezadovoljni i povjerenje je izgubljeno. Prilikom svakog odlaska u glazbeni dućan, ljudi pažljivo preslušavaju, oprezno kupuju – socijalni je ugovor prekršen i ljudi se moraju sami snaći i gubiti svoje vrijeme na traženje prave glazbe.

S pojavom P2P tehnologije, ljudi počinju dijeliti glazbu kako bi odgovornost za eventualne promašaje u kupnji podijelili, i kako bi se barem u nekoj mjeri vratio nepovoljan omjer na vagi gore opisanog socijalnog ugovora. Takva metoda im stvarno počinje pomagati, i ljudi opet mogu doći do glazbe koje žele. Međutim, sad ju oni traže, umjesto da to rade ljudi u glazbenim kompanijama.

Upravo je zato, predlaže Umair Haque, vrijeme za novi socijalni ugovor, takav u kojem će se slušateljima priznati učestvovanje u glazbenom biznisu i koji će taj rad valorizirati. Slušatelji trebaju postati dio glazbene industrije, a ne samo njezini potrošači. Novac mora ići u smjerovima angažmana svih uključenih u proces distribucije glazbe, i to proporcionalno s njegovom veličinom.

Oni koji već neko vrijeme prate moj rad primijetit će da sam upravo to prije nekih mjesec dana predložio u svojoj prezentaciji Piramida glazbenog biznisa na putu od 2.0 prema 3.0.

Za one koje zanima moja glazba, evo jedne najave na mom blogu

http://zvonimirdusper.wordpress.com

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , ,