Za početak, isprika svim vjernim čitateljima bloga Glazba 2.0. U mom poslu zimsko je razdoblje uvijek najintenzivnije – svi žele sve do kraja godine – pa sam bio prisiljen negdje uštedjeti na vremenu. Nadam se da su oni najzagriženiji kroz proteklih godinu dana poskidali s bloga linkove na sve glavne stranice s kojih skidam vijesti (hypebot, mashable, ars technica i wired music). Ostalima obećajem povratak na stari tjedni ritam čim uhvatim malo daha. Realno, na proljeće, obzirom da gužva nikako da stane (kriza? hm… možda baš zbog krize sad svi upiru ‘ko ludi… neka, neka, bit će para, rekao bi moj pokojni djed).
U ovom javljanju se samo osvrćem na dvije teme koje nisu direktno vezane uz glazbu, ali jesu uz 2.0 svijet i smatram ih važnima za sve one koji su (ili žele biti) u njega uključeni.
O privatnosti u eri socijalnog umrežavanja
Jučer sam nakon dugo vremena ostao nešto duže budan jer mi je za oko zapela diskusija koju je na omiljenom nam Fejsu pokrenuo moj prijatelj Marko Francisković (inače, između ostalog, i nezavisni predsjednički kandidat). Povod za diskusiju bila je nedavna izjava Marka Zuckerberga, vlasnika i izumitelja Facebooka, da je privatnost prestala biti društvena norma. Ja sam to kratko prokomentirao tek kad se pojavilo, a jučer navečer sam vidio da se nakupilo tridesetak komentara, uglavnom podijeljenih na “lijeve” i “desne”. Lijevi su tvrdili da je FB samo alat, da ne treba gledati u svemu vraga, da je privatnost osobni odabir i da nas nitko ne tjera na Fejs i slično. Desni su tvrdili da je sve to dio plana kojemu je cilj oslabiti društvo, zajednicu, obitelj itd. Da moćni i bogati igraju golf, idu na putovanja, piju skupa vina i jedu gurmansku hranu, a mi smo dobili – facebook i ostale načine za ubijanje dosade i simuliranje komunikacije.
Obzirom da je ovaj blog moj osobni iskaz, ponovit ću ovdje ukratko moje stav. Dakle, mislim da je Mark Zuckerberg u pravu. Nije Facebook to pokrenuo, nego je samo on (Zuckerberg) prepoznao impuls društva i napravio alat koji je bio potreban. Da nije on, napravio bi ga netko drugi, uostalom stalno to i rade. Youtube, twitter, blogovi, Last.fm – bezbroj je primjera za biznise koji su zasnovani na dobrovoljnom prepuštanju dijela privatnosti nekoj korporaciji, u zamjenu za olakšanu komunikaciju, pristup brojnim besplatnim sadržajima i veći osjećaj uključenosti u cjelinu.
Upravo je u tome, po meni, ključ. Kad nastaje npr. neka škvadra, u početku su granice privatnosti dosta čvrste. S vremenom se one popuštaju i sve više znamo jedni o drugima. Posljedica je bolja i čvršća povezanost škvadre. Dakle, da bi nastao neki nad-entitet, neko “biće” koje čine pojedinci, potrebno je zadobiti međusobno povjerenje, a to se postiže tako da se prepusti dio privatnosti. Dijeljenje privatnih informacija u prvom i najvažnijem redu veže ljude jedne uz druge. To je ujedno i tajna ovog cijelog novog pokreta koji vidimo pred očima. Činjenica da trenutno našu potrebu za vezivanjem (kojoj ne odolijevaji niti oni koji se protiv fejsa bune) debelo koriste korporacije i pritom imaju tu neke svoje planove i ideje. No, oni ne mogu preokrenuti moment društvene evolucije koji nas sve zajedno gura prema otvorenom društvu po načelu “free float of information”. Kao što je u holističkoj (sve više prihvaćenoj) medicini postavljeno da zastoj u protoku energije uzrokuje bolest izoliranog organa, jednako je i u društvu, pa možemo točno pratiti kako obolijevaju dijelovi društva koji su informacijski izolirani i odvojeni od općeg toka (koji su to kriteriji za ustanovljavanje “oboljelog” dijela društva? To je tema za drugu i dugu diskusiju).
Pri ovome svemu je naravno važno istaknuti da sama sloboda protoka ne predstavlja dobru stvar, ali niti lošu. Ona je samo teren za igru, a na svakom terenu se može odigrati beskonačan broj potpuno različitih igara. Da bi se sloboda protoka koristila u pozitivnom smislu, potrebno je stalno vješto balansirati između lako dohvatljivih, ali uglavnom tendencionznih i namjerno distorziranih kanala informiranja – koje nazivamo mainstream – i traženja pravih necenzuriranih informacija iz prve ruke, koje s druge strane često mogu biti potpuno subjektivne i važeće samo unutar svog uskog konteksta.
Život u otvorenom društvu nije jednostavniji niti ljepši. Teži je jer je kompleksan. Ružniji jer se sve vidi. Ali nema tu nekog izbora, tkivo se veže, ljudi se spajaju i neumitno idemo prema nekom novom obliku civilizacije u kojem svjesnost i pažnja postaju jedine valute za razmjenu. Jedino što stvarno imam je 24 sata dnevno koje mogu potrošiti na razne načine. Kako i u što to “investirati” – o tome se sve radi.
Citat (ne znam točno čiji):
Veliki ljudi se ne prepoznaju po tome što rade kad rade, nego po tome što rade kad ne rade.
Vlasnička prava i njihova ekstenzija u virtualni svijet
Google je prijavio patent u kojemu se štiti nova tehnologija pomoću koje je moguće stavljati žive i pokretne reklamne panoe na zidove zgrada u fotografijama gradskih ulica. Dakle, koristeći Google navigaciju – koja je standardna funkcionalnost na njihovov prvom smartphone-u Nexus One – može vam se uskoro desiti da naletite na oglas na zidu kojeg zapravo u stvarnosti na tome zidu – nema.
Što je tu s vlasničkim pravima? Ima li itko prava mijenjati sliku realnosti i pritom od toga zarađivati? Ovdje nije riječ o umjetničkom, netko čisto komercijalnom činu. Koja su u tome slučaju prava vlasnika zgrade? Vjerujem da će i u ovome slučaju Google postupiti slično kao i kod digitalizacije knjiga. Na svaku zgradu može oglas, sve dok se vlasnik ne pobuni. Kad se pobuni (ako se ikad pobuni), probat ćemo se nekako dogovoriti.
Mislim da je s ovim izumom Google naletio na pravi El Dorado. Sve više živimo u virtualnom svijetu, a slike stvarnog svijeta, što možda u ovom trenutku još nije potpuno jasno, vrlo će brzo postati ispremiješane s dodanim sadržajima. Što je s pravima u cijelom tom novom virtualno-realnom miš mašu? Gdje prestaju fizička prava a počinju virtualna? I koji je pravnički odnos snimke fizičkog objekta i samog tog objekta, ukoliko nije riječ o umjetničkom djelu zaštićenom autorskim pravom?
