Šetajući jučer Tkalčom s našim novim malim psom, Kali, došao sam do nekih zanimljivih zaključaka. Pročitajte više o tome u mojem kratkom eseju pod nazivom Glazba na uzici.

Brzopotezne vijesti

Uf, danas ih je hrpa…

• ako niste to još primijetili, Google kod nekih pretraga pri dnu stranice nudi “Would you like a .torrent of that show?”. Čudno da ih nitko ne tuži zbog toga… Možda su malo prejaki?
• CBS, koji je prije 2 godine kupio Last.fm, sad je svoju radio diviziju ujedinio s radio divizijom Last.fm-a kako bi smanjio troškove i povećao efikasnost
• Awesome New Republic prvi je band u povijesti koji na isoHunt stranici velikim bannerom reklamira besplatno skidanje svojeg novog albuma na torrentima
• Parlament EU razmatra uvođenje jedinstvenog teritorija za licence za 27 zemalja kako bi olakšao razvoj internetskog medijskog biznisa
• Stickam, socijalna mreža koja spaja webcam i video streaming, objavio je StickamAPI za poslovne korisnike, koji omogućuje korištenje tog servisa na vlastitim stranicama
• Veliki diskografi kukaju zbog malih prihoda s MySpace-a uprkos ogromnog broju posjeta stranicama
• eYouGuide nudi službene informacije o pravnim definicijama vezanim uz autorska prava u zemljama EU, dok komisija za potrošače traži jedinstvenu definiciju privatnog kopiranja.
• Uprkos najavljenom prestanku s tom praksom, RIAA u Americi nastavlja s tužbama protiv pojedinaca koji dijele glazbu na internetu, i tvrdi da mora optužiti sve koje je do sad uhvatila “s prstima u medu” (hm… uopće ne funkcionira ova metafora, naime, RIAA tuži samo one koji zapise dijele, a ne one koji ih skidaju… )
• Last.fm je lansirao Visual Radio koji bi trebao ljude duže zadržavati na njegovim stranicama. Čini se da baš i nije ono što bi trebao i mogao biti…
• eBay i udruženi LiveNation i lanac hotela Fairmont otvorili su online glazbene dućane s DRM-free glazbom
• Francuski three-strike zakon o izbacivanju prijestupnika s interneta nakon tri uzapstopna prekršaja oštro je osudilo čak 88% zastupnika EU parlamenta
• suvlasnik Twittera izjavio je da Twitter nije na prodaju (barem zasad
• dobra vijest za Ningovce – od sad imate na raspolaganju brdo novih pluginova ostvarenih uz pomoć otvorene app platforme
• poznati USA band The Jonas Brothers bit će prvi koji će kampanju za novi album započeti na Facebook-u
• praksa Facebooka da blokira neke interne email poruke suprotna je američkom zakonu

Glazba na uzici

Od nedavno u našoj obitelji imamo novog psećeg člana – malu, neodoljivu šnaucericu Kali.

Kali, patuljasta šnaucerica

Danas sam je prvi put učio šetati s lajnom oko vrata. Naš drugi pas, Zara, nikako ne podnosi lajnu i nema šanse ni da mrdne kad osjeti da je nešto guši. Zbog toga je silom prilika postala svjetski prvak u držanju – može biti doma sama cijeli dan i ne napravi ništa što ne smije.

Na ovom blogu neću puno filozofirati o slobodi (možda ću jednom prilikom ovu temu malo proširiti na mom osobnom blogu). Ali, dok sam je tako šetao – što joj je išlo genijalno, i sve je obavila i na lajni – razmišljao sam o tome kako je to odlična metafora za bolje sagledavanje nekih pitanja vezanih uz Glazbu 2.0.

Naime, zadnjih dana imam zanimljivu prepisku s nekim kolegama koji predvode Creative Commons front u našim krajevima. Ona me je potaknula na ideju da probam nekako neke moje osobne pogleda na ova pitanja pojasniti.

Pas na uzici? Krenimo redom:

1. Pas nije vuk. Pas je biće koje je prilagođenu suživotu s čovjekom. U onoj mjeri u kojoj možemo govoriti u tim terminima, pas je sretan kad su njegovi vlasnici zadovoljni i sretni njegovim ponašanjem i kad su njihovi odnosi složni i puni ljubavi – tj. kad je pas integriran u ljudsku zajednicu.
2. Pas ne mora biti integriran, ali kao pas – koji nije divlja životinja iz prirode – želi biti integriran. Negdje sam pročitao da je suživot čovjeka i psa počeo, osim očitih i banalnih razloga, i razmjenom hrane za tjelesnu toplinu. Naime, pas je prirodno uvijek nešto topliji od čovjeka, a čovjek je prirodno bolji i sposobniji lovac od psa (tj. nekad je bio .  Evo ti hrane, a ti dođi tu da se stisnemo i zajedno zagrijemo. Dakle, riječ je o odnosu u kojem obje vrste nešto žrtvuju radi zajedničke dobiti.
3. Da bi pas bio integriran, za njega je povoljno naučiti neke socijalne vještine – obavljati svoje stvari gdje treba i kad treba, imati mirnu narav i ne raditi frku, slušati gazdu koji bolje od njega kuži je li pas u opasnosti, i, naravno, hodati na uzici. Ne volim pse na uzici, i super se je s psom što više šetati bez uzice. Ali, ona je ponekad neophodna, i pas bi morao znati kako se hoda na uzici.

Zaključak: za psa je povoljno da zna hodati na uzici i da shvaća korist od toga, i da ne radi frku ako ga se stavi na uzicu, jer što radi manju frku, to je zapravo slobodniji, i to je veća šansa da će ga čovjek sve ćešće puštati da ide (skoro) kud želi.

Svaki čovjek sam odlučuje želi li se integrirati u društvo, ili biti sa strane. Ali treba biti svjestan da su napredne tehnologije kojima se koristi tekovina društva, ovakvog kakvo je, sa svim slabostima. I ne samo to, ona su tekovina upravo ovog groznog eksploatatorskog kapitalističkog sustava koji ubija slobodu komuniciranja i stvaranja. Dakle, ako ste dosljedni – idite u šumu, svirajte didgeridoo, djembe i eventualno gitare. Meni je to genijalno, i potpuno kužim i podržavam ljude koji tako žive. Iskreno, volim tehnologiju i vjerujem da nas ona oslobađa. Volim napredak i spreman sam na žrtve koje su potrebne da bi se on nesmetano odvijao. Ali riječ je o odluci.

Ako netko ipak odluči biti dijelom ove civilizacije, ovakve kakva je, dobro je (za njega!) da ima određene socijalne vještine, i jedna je od njih “hodanje na uzici”. U kreativnom smislu, to znači da mora ograničiti svoju slobodu u određenoj mjeri kako bi zajednički suživot bio moguć. Autorska prava su upravo to, uzica oko vrata korisnicima autorskih djela. Autorska prava kažu: Ne! Ne smiješ tamo! Zašto? Zato što ako odeš tamo, i ako netko drugi ode tamo, i ako još netko ode tamo, onda sustav prestaje funkcionirati, i odjednom je na ulici totalna frka. Psima je super, baš ih briga, oni laju jedni na druge, skaču, igraju se, ali – to više onda nije ulica, nego pseće igralište.

Metafora na sličan način vrijedi i za odnos glazbenika i njihove glazbe. Ako želimo da glazba bude sretna i uklopljena u zajednicu, moramo joj prenijeti neke socijalne vještine. Staviti glazbu na uzicu znači sačuvati jedan dio kontrole nad njom kako bi ulica (čitaj: glazbeno tržište) ostala ulica, a ne igrališe pasa. Višak slobode, vjerujem, ne stvara nužno i sretniji svijet. Sve ima svoju pravu mjeru, pa tako i sloboda. Koja je to mjera? Po meni, glazbu treba osloboditi konvencija koje su nametnuli fizički formati. Ali, treba joj ostaviti dignitet umjetničkog djela, treba naći način da ostane ili se čak poveća poštivanje truda i vremena koje je uloženu u njezino stvaranje. Nije riječ samo o novcu, nego najviše o poštovanju, kvaliteti koja je u suvremenom društvu sve rjeđa. Gomila glazbe na hardovima sliči mi iskreno na stajsko gnojivo. Koliko nam uistinu znači jedna o tih 20,000 pjesama? Obilje stvara oholost, i moramo se nekako naučiti čuvati toga.

Dakle, ljudi oko Creative Commons licence u hrvatskoj, moj vam je savjet – nemojte odbiti niti kune koju možete zaraditi ako prijavite vaše pjesme u HDS-ZAMP. Naravno, dobro razmislite što ćete prijaviti, a što ne, ali ukoliko u hrpi love tamo ima i nešto za vas, a vi to ne skupite, ta će lova ići direktno u ruke vašim najljućim neprijateljima To je kao s glasanjem. Lakše je ne glasati, jer tako izbjegavamo odluku i osobnu odgovornost za stanje stvari, i pravimo se “da se to nas ne tiče”. A cijelo to vrijeme koristimo visoku tehnologiju (računala, internet i mobitele) kao da to nema veze jedno s drugim. Wake up. Nema jednog bez drugog, možemo se samo praviti da ima, ali vjerujte mi – nema. To su dvije strane novčića, Yin i Yang.

Legalizirajte se i pristanite na konvencije, jer pametniji popušta. Ali zadržite ideale u svojoj nutrini, i tražite slabe točke sustava. A onda, iznutra, iz legalne i lokalne pozicije, rujte i kopajte, problematizirajte, napadajte, ispitujte granice i promijenite ovu našu zatucanu sredinu, umjesto da stvarate male zatvorene oaze, u kojima su utopistički i  nerealni stavovi i pogledi na svijet jedino održivi. Oni koji prate moj rad znaju da ovo pričam iz vlastitog iskustva, i s velikom dozom simpatije i ljubavi prema underground i open source kulturi.

S druge strane, samo se na vlastitim greškama uopće može nešto i naučiti. Baš kao što je rekao Vlado Dzihan (Dzihan & Kamien) kad smo mu Eddy i ja pokazali naš prvi diskografski ugovor: Potpišite to, zajebite se, to vam je moj savjet.

Bilo kako bilo, moja je poanta  – ne može se uzeti i prihvatiti kao stvaran i ispravan jedan dio stvarnosti koji nam se sviđa, a ignorirati i minorizirati neki drugi dio koji nam ne paše. To je guranje glave u pijesak. Stvarnost je JEDNA. Internet ide u paketu zajedno sa mega korporacijama. Michio Kushi, vodeće ime makrobiotičke zajednice, rekao je jednom prilikom da je McDonalds jedina tvrtka koja bi mogla u samo nekoliko dana cijelom svijetu ponuditi zdrav i kvalitetan obrok.

Svijet nije crno-bijeli, ali postoje neke odluke koje su ili-ili, a ovo je jedna od njih. Uzmi ili ostavi. Šuma ili grad. Naravno, mi možemo i moramo svojim djelovanjem mijenjati tu našu usranu civilizaciju u kojoj zapravo ništa ne štima. Ali to možemo i moramo samo iz nje, ne izvan nje. Znam, teško je, i smrdi, i nije uopće fora, i nije ono što sam htio u pubertetu.

Da netko ne bi ovo krivo shvatio – volim Creative Commons, i koristim taj oblik licence za neke moje radove jer mi omogućuje neke stvari koje inače ni bih mogao ostvariti (npr. besplatno spremanje glazbe online na Internet Archives, korištenje Flickr-a, i drugo). Ali mislm da je Creative Commons inicijativa zastarjela i da nije dovoljno radikalna da stvarno promijeni stvari, već služi zapravo samo kao zakrpa ili flaster koji pokriva smrtonosnu ranu već gotovo potpuno mrtvog sustava stvaranja, distribuiranja i konzumiranja kreativnih djela.