U ovom izdanju blog Glazba 2.0 pozabavit ću se novostima iz svijeta distribucije. Za početak, nešto friško i originalno – Songbeat 360.
U svijetu digitalne distribucije već se nekoliko godina isprobavaju razne varijante modela naplate. Gdje točno postaviti rampu za naplatu? Ako ju postavimo na krivo mjesto, ljudi će je jednostavno zaobići i nekako se “snaći”. Treba im omogućiti određeni besplatni “manevarski prostor” unutar kojeg mogu probuditi vlastiti interes za servis i odlučiti se baš kod vas potrošiti svoje teško zarađene dukate.
Logika je dosad išla u poznatim smjerovima – ili naplate po pjesmi koja se downloada (iTunes, Amazon itd), ili naplate servisa kojim se do glazbe dolazi on-demand (Spotify itd), ili besplatno uz toleriranje reklama (Pandora itd.). Pojavili su se i neki hibridni modeli koji omogućuju više ili manje (ne)ograničen broj downloada za neki mjesečni iznos, koji je ponegdje uključen u cijenu pristupa internetu (Virgin/Universal deal u UK). Svi ti modeli svoje uporište zapravo imaju u dva tradicionalna sustava – diskografskom i radio/TV difuzijskom.
Ekipa iza servisa Songbeat 360 stvar postavlja nešto drugačije. CEO Claudio Fritz-Vietta kaže “Vjerujemo da je budućnost glazbene industrije u naplati pristupa, i zato naplaćujemo samo pretragu”. Hm? Upitnik? Ideja je jednostavna. Kad skinete aplikaciju koja radi u Adobe AIR sučelju, dobivate zgodan početni ekran u kojem možete utipkati neki search string, ili iskoristiti opciju Discover. U gornjem desnog kutu stoji vaš broj kredita, kojih u besplatnoj verziji dobijete 50. Svaki vaš search potroši jedan kredit, a broj rezultata ograničen je na 50. Pjesme koje ste dobili kao rezultat možete slušati i downloadati u svoj library koji je zaštićen i zatvoren (nalik na iTunes + store), odnosno pjesme koje su u njemu ne možete slušati van aplikacije Songbeat. Kad potrošite kredit, možete ga obnoviti uplatom sredstava s vaše kreditne kartice. 10 eura kupit će vam 1000 kredita, što je vjerovatno sasvim dovoljno za mjesec dana (cca 33 searcha na dan).
Stvar izgleda i funkcionira jako dobro, no pitanje je što će na ovakav model reći nositelji prava. Ideja nije loša. Treba isto tako još vidjeti i u kojoj će mjeri slušatelji biti zadovoljni činjenicom da glazbu koju nabave na ovakav način ne mogu prenijeti na svoje druge uređaje, u prvom redu mobitele. Za otprilike isti iznos možete se pretplatiti na Spotify. Zanimljivo je jedino što ova aplikacija trenutno radi i u Hrvatskoj – normalno, obzirom da još uvijek ne plaća nikakve tantijeme i nema nikakve ugovore s nositeljima prava.
Zaključak – uvijek sam za svježe i originalne ideje, i vjerujem da u ovom servisu ima nečeg novog i “seksi”, i da ipak predstavlja vrijedan iskorak u smjeru raskidanja s tradicionalnim sustavima naplate glazbe kao jedinom opcijom za glazbenu industriju budućnosti (ili je naplata po komadu, ili je mjesečna pretplata – zašto?).
The Beatles
Možda je ipak najveća vijest ona 2.25 miliona CD-a s glazbom legendarne četvorke iz Liverpoola razgrabljenih u samo dva tjedna. CD je gotov? Think again… Činjenica je da puno glazbenih fanova još uvijek sluša CD-e. Tko su kupci remasteriranih CD-a Beatlesa? Sasvim sam siguran da je velik broj tih CD-a kupio mitski Srednji Sloj, ljudi koji su nekad bili najveći kupci glazbe – jer, nemojmo se zavaravati, klinci nikad nisu nosili glazbenu industriju na leđima, već su joj samo davali dodatni “druck”.
Ovaj primjer pokazuje da je prilično naivno gledati na raspad tradicionalnog glazbenog tržišta isključivo iz kuta novih načina distribucije sadržaja (torrent itd). Zamislimo za trenutak da je netko u 80-tima odlučio svim ispod 18 godina davati besplatne ploče. Mislite li da bi to drastično ugrozilo tržište? Ili da je netko u ranih 90-tim isto učinio s CD-ima? Jer dijeljenje glazbe putem interneta u prvih je nekoliko godina u najvećoj mjeri smanjilo broj prodanih CD-a kod mlađe populacije i unutar uskog kruga kompjuterskih geekova kojih je najviše 1-2%. Ne, brojke ne bi bile katastrofalne, jer je većinu glazbe tada kupovao bogati srednji sloj zapadne hemisfere. O čemu je onda riječ? Nemojte me tući tavom po glavi, ali moram reći tu nepopularnu riječ od 5 slova.
K r i z a .
I to je sad jasno kao dan. Jer, ma kakva god bila kriza, kad se pojavi nešto kao što su remasterirani Beatlesi, svi oni koji su posljednjih godina skratili budžete za kupovinu glazbe ipak odu u dućan i to si kupe. Jer, ipak si nešto moraš priuštit, pa makar nemao za nedjeljni odlazak u kino s obitelji (gdje se nećeš provuči ispod 200 kn…).
Što možemo iz ovoga naučiti? Potrebno je uložiti dodatni trud u smjeru reaktiviranja te nekad bazne glazbene publike. Kakve su trenutne navike nekadašnjeg Srednjeg Sloja? Gdje su ti ljudi, i kad su njihovi novčanici naspremniji na mali dodatni trošak koji će njih ili nekog koga vole učiniti sretnima?
Vjerujem da ih najviše još možemo naći razbacane po onim rijetkim preostalim mjestima na kojima troše svoje smanjene budžete. A to su – shopping mall-ovi (žene u dućanima – štandovi s glazbom, kao u DM-u; muškarci u kafiću – wireless skidanje dodano na račun, na primjer), fitness centri (određena količina glazbe u raznim formatima uključena u mjesečnu pretplatu, iPodovi napunjeni glazbom po izboru mušterije sa osobnim slušalicama), kiosci (ovo je donekle apsolvirano, ali fale novi mediji – USB stickovi s mp3-cama, bonovi za download itd), priobalna mjesta tijekom sezone (pomični glazbeni dućani s atraktivnim DJ i live nastupima koji dijele ali i prodaju CD-e, USB stickove s mp3-cama, bonove za download), restorani (glazba koja se dobije uz specijalitete kuće i uračunata je u cijenu, glazba po narudžbi za domjenke i svadbe, ali u potpunosti pripremljena on-line s wish-listama itd)… Ideja je brdo. Samo je potrebno u glavi odustati od one od prije dvadesetak godina – o glazbenoj industriji koja funkcionira kao nesilica zlatnih jaja, pa treba samo uposliti (čitaj: zarobiti) prave kokoši, sjesti na pravo mjesto, čekati, ispružiti ruku i – flop! Eto naše plaće. Neće ići. No, ako neće brdo Muhamedu…
iTunes LP
Ako još to niste “ubrali”, trenutno se iz par smjerova pojavljuju pokušaji oživljavanja formata LP-a kojeg digitalna distribucija malo po malo ubija. Pogledajte kako je to zamislio Apple pod kodnim imenom Coctail:
Inače, ovih sam dana taj problem promotorio “s druge strane šanka”. Makar zdušno zagovaram skidanje s te opsesije “moram izdat CD”, i glazbenike nagovaram da rade pjesmu po pjesmu; pa kad se nakupi 5-6 dobrih singlova, da dodaju još par i izdaju album, uvidio sam jednu potpuno drugu perspektivu (što ćeš kad imam ruske svječice 
). Naime, okvir albuma nije samo kontekstualni i tematski, nego i ogranizacioni tj. produkcijski, u oba smisla – glazbenom i izvršnom. Kad se radi stvar po stvar, sve se rastegne i razvodni, a i troškovi su samim tim višestruko veći. Rad na albumu umjetniku daje jednu vrstu fokusa koji se drugačije ne može ostvariti. Zbog rada na albumu prekida se turneja i smanjuju sve aktivnosti. Iz tog razloga smatram da će album ili neki njegovi derivati (EP i slično) još dugo, dugo ostati “in”. Jednostavno, za uspješne glazbenike jedini je način da se odhrvaju od zova ceste taj da javno oglase da “rade na albumu”. Ovo sve naravno vrijedi u prvom redu za bendove. Ako se glazbom netko bavi šaroliko, u nizu projekata koji su međusobno odvojeni, i ukoliko ne računa previše na turneje i velik broj nastupa uživo, priča je potpuno drugačija, i tu bih svakako preporučio varijantu singl-po-singl.
U2 Blackberry mobile album
U2 slijedi svjetske tokove pa je ponudio svoju aplikaciju/album. Obzirom da su marketinški vezani za Blackberry, ovaj inače više poslovni brand dobio je priliku zaplesati rock and roll. Pogledajte video:
