Šetajući kroz lijepi bijeli ZG grad nakon uspješne premijere predstave “Put oko svijeta u 80 dana” (ZKM, red. Krešo Dolenčić) za koju sam imao privilegiju pisati glazbu, palo mi je na pamet što se zapravo dešava s glazbenom industrijom.

U predstavi sam koristio bend, tj. mali orkestar (tuba, klarinet, jazz gitara, bubanj/udaraljke) koji svira uživo na sceni. Bend uživo može puno toga što se nikako drugačije ne može postići u kazalištu, što se najviše vidi u super sceni vožnje preko-oceanskim brodom koja počinje mirnim romantičnim razgovorom uz Tea for two, a zatim počinje nevrijeme i veliki valovi, i bend se, prateći zbivanja na sceni, polako raspada i postaje dio kulise koja opisuje ljuljanje broda lijevo-desno. Osim same interaktivnosti, nevjerovatan je i doživljaj kad sav zvuk dolazi sa scene i na prirodan se način stapa u glavama slušatelja. Zvuk benda uživo je pun i velik, ma kako tih bio.

Zašto u hi-tech blogu o suvremenoj glazbenoj industriji pišem o nečemu u čemu ne da nema digitalnog – nego nema čak niti struje (osim, priznajem, malog pojačanja indijske table, ali mislim da se moglo i bez toga)?

Stalno u posljednje vrijeme slušam da su se klinci navikli na taj grozni zvuk mp3-ca, iPod slušalica, malih kompjuterskih zvučnika ili čak i zvuka s mobitela. I da im je to OK. Ali što se zapravo tu dešava? I zašto CD više nije što je bio?

Kao producent s više od 20 godina iskustva (da, od moje prve produkcije Funny Hill: Vrijeme novih ljubavi prošle je više od 20 godina! Au al time flies) odgovorno tvrdim: CD je jeftina prevara. Zašto to mislim? Sjetimo se, album je zapravo snimak žive izvedbe. Supstitucija. Način da čujemo nešto što ne možemo čuti onako kako bi trebali, uživo. Neki će reći – ali što je s glazbom koju je nemoguće izvesti uživo? Što je s umjetnicima koji sami sviraju sve instrumente, kao što su Mike Oldfield, Prince ili Lenny Kravitz? OK, priznajem, razvoj glazbene produkcije donio je puno toga novoga. To nije ništa novo i stalno se periodički dešava. Npr, manje je poznat podatak da je u razvoju jazz glazbe veliku ulogu odigrala Pianola – to su oni klaviri koji su svirali na role. Naime, tad se glazba mogla snimiti samo tako da se direktno reže na ploču iz rezonantne trube, što je zvučalo vrlo loše, naročito za klaviriste koji klavir nisu mogli staviti baš gdje su htjeli (pretpostavljam da su se saksofonisti i klarinetisti fino naguravali oko trube…  ) . Tako su kompozitori klavirske glazbe radije izdavali svitke za Pianolu jer je njezin zvuk bio, naravno puno bolji. I što se desilo? Ljudi koji su se bavili izradom glazbi za Pianole brzo su shvatili da mogu zaobići fizička ograničenja (tadašnjih) pianista, pa su počeli ubrzavati tempa i raditi gušće grozdove harmonija u lijevoj ruci. Tako je iz sporog i decentnog ragtime-a glazbe nastao frenetični stride piano iz kojeg su iznikli prvi velikani klavirskog jazza – Oscar Peterson, Art Tatum i Thelonious Monk. Dakle, ljudi su PRVO čuli nešto što se uopće tada nije moglo odsvirati, i zatim su to malo-pomalo naučili izvoditi uživo. Ne zvuči li vam to poznato? Poslušajte kako sad većina bubnjara svira – egzaktno, konkretno i disciplinirano. Baš me zanima od kud im to…

Da se vratimo na temu. Činjenica je – sad, kad je jasno da je diskografija kakvu smo poznavali propala (ne i glazbeni biznis u cjelosti!), koncerti – rasturaju. Pogledajte samo situaciju kod nas. Svi posljednji veliki koncerti bili su dupke puni, a slično je i sa manjim koncertima kvalitetnih stranih i domaćih izvođača. I to usred krize. Dakle, ljudi žele trošiti novac na glazbu. Ali?

Ti isti “glupi” klinci koji su se navikli na jeftini zvuk besplatne mp3 glazbe, zapravo rade pravu stvar. Ne pristaju na jeftinu prevaru, a snimke albuma su upravo to, jeftina prevara. Ne zato što je album jeftino ili jednostavno snimiti, nego zato što je glazba izvedena uživo nešto potpuno drugo. Trpati u isti koš sve to skupa pod nazivom “glazbena industrija” jednako je, po meni, kao kad bi TV program u dnevnim novinama zvali televizijskom produkcijom. Svirka je svirka, snimka je snimka. Snimka je samo INFORMACIJA o glazbi. Klinci ne žele “bogati” digitalni zvuk i ne fascinira ih neki skupi HiFi sustav koji vječnim tinejdžerima omogućuje da u udobnosti svoje dnevne sobe sami sebe prevare i u sjećanju iskopaju onaj feeling koji su imali dok su kao mladi haračili po klubovima, vječno gladni – svirke uživo.

OK, naravno, nisu svi ljubitelji glazbe u isto vrijeme i društvenjaci i fanovi gužve, prolivenog piva i čekanja u redu za ulaznicu. Ali nisu ni svi koncerti masovne zabave, i banalno je iznositi argumente tog tipa. Za one profinjenije, tu su (ili bi barem trebali biti, tj. ako nema biti će uskoro) profinjena koncertna mjesta, poput koncertnih dvorana i jazz klubova. Gdje je zvuk VELIK. Jer to je ono glavno – glazba uživo je VELIKA. Kad ju snimimo i donesemo kući ili u auto, ona može, ovisno o dubini našeg džepa, biti PRECIZNA, UGODNA, pa čak i možda ŠIROKA (ako imate veliku dnevnu sobu), ali nikad VELIKA.

Glazba je u svom zvuku velika samo uživo.

A moderne generacije žele velike stvari, jer u ovom svijetu koji je kao džungla prepuna svega i svačega – samo velike stvari mogu uopće zaokupiti nečiju pažnju na duže od 5 minuta.