Obzirom na uobičajeno gust poslovni i privatni raspored u prosincu nikako ne uspijevam napisati novi post! Ali upravo sam pročitao vrlo zanimljivu i kontroverznu vijest koja me potakla da ipak smislim pola sata vremena za moju omiljenu sporednu aktivnost.

Mali uvod: Proteklih godinu dana najviše sam pisao o raznim oblicima zloupotrebe autorskog prava od strane korisnika glazbe. Pirati, ovakvi ili onakvi, bili su sasvim sigurno najčešći gosti Glazbe 2.0. To je posljedica mog interesa za tu temu, obzirom da sam na neki način “na dvije stolice”. S jedne sam strane glazbeni autor, i time direktno zainteresiran za poštivanje autorskih prava od kojih u velikoj mjeri živim. S druge pak strane “surfam” na valu Novog Digitalnog Doba u kojem je očigledno sve isto kao prije, samo – malo drugačije

Pa je tako moguće da kućanica zbog prevelike ljubavi prema glazbi mora platiti višemilijunske iznose oštećenim diskografima i publisherima. I to bez da je i u jednom trenutku makar i pokušala imati bilo kakvu materijalnu korist od svog “zlodjela”. U isto to vrijeme širom svijeta niču mp3 shopovi u kojima se za neku smiješnu, ali ipak konkretnu lovu može kupiti sve i svašta, pa tako i cijeli niz pjesama u kojima sam prisutan kao autor ili ko-autor. I nitko im ne može ništa. Life is unfair, kill yourself or get over it.

I onda me razveseli kad se pojavi proces kao što je ovaj o kome ću sad malo pisati. Važno je napomenuti da sam u međuvremenu sjeo i u treću stolicu i postao direktor glazbene kompanije Tom Tom Music koja se bavi svime što je vezano uz glazbu s naglaskom na artist development i nove medije. Dakle, između ostalog sad sam i diskograf, pa sam nedavno osobno odnio svojih prvih 200 CD-a grupe Mangroove u dućan Croatia Records u Bogovićevoj gdje ćete ih moći kupiti za 50 kn po komadu, te zatim s tim istim CD-om besplatno ući na promociju benda 15.12. u MultiMedijalnom Centru Studio u Vlaškoj (bivše kino Studio).

Sve se plati, sve se vrati

U Kanadi je velika skupina glazbenika pokrenula masovnu tužbu protiv velikih diskografa zbog povrede – autorskih prava! Eto zanimljivog obrata.

O čemu se radi? Život svake uspješne pjesme prolazi sličan put. Prvo se pjesma objavi na albumu, a zatim na raznim kompilacijama kojima diskograf pokušava dodatno zaraditi od iste master snimke. Sjećate se, to su sve one ljetne, zimske, sportske, ljubavne, plesne, Best Of i druge kompilacije koje su u katalogu svakog velikog diskografa sasvim sigurno neka od najprodavanijih izdanja.

U ugovoru koji izvođači potpisuju s diskografima uvijek postoji klauzula kojom se garantira učestvovanje u svim zaradama nastalim eksploatacijom snimke, a diskograf obavezuje na prijavljivanje i davanje na odobrenje svake takve dodatne upotrebe. No, početkom 80-tih, u doba globalne hiper-ekspanzije glazbene industrije, stvorena su neka nova pravila. Izmišljena je “lista čekanja” (pending list). Kako bi se ubrzala i olakšala procedura oko izdavanja kompilacija, stvorene su liste čekanja u koje su zapisivane informacije o upotrebama pjesama nekog izvođača na drugim izdanjima, kako bi se “jednom u budućnosti” izvršila isplata. Godine su prolazile, liste su bile sve duže i duže, a novaca – nigdje.

U ovom trenutku, ukupna lista pjesama za koje udruženi izvođači (a među njima su i pravni sljedbenici Chat Bakera, između ostalih) traže odštetu iznosi čak 300,000 pjesama. Iznosi o kojima je riječ nisu astronomski, ali nisu ni beznačajni – riječ je o gotovo 50 miliona $ samo za direktno oštećenje, odnosno ne-isplaćene honorare. Ali nije to sve. Potaknuti licemjernošću novonastale situacije – da upravo veliki diskografi, koji tuže kućanice za milione dolara, sami “muljaju” i ne plaćaju izvođačima što im pripada – skupina je odlučila tražiti ne samo izravnu odštetu, nego ne i odštetu zbog povrede prava te kao pedagošku mjeru, nalik na one odštete koje su za velike tražili njihovi odvjetnici. Tako bi se ukupan iznos povrede za svaku pjesmu mogao popesti i do 20,000 $, ili, u zbroju, čak 6 milijardi $! Stručne detalje možete pročitati u blogu Michealea Geista, profesora prava s Univerziteta u Otawi.

Bitka, naravno, tek počinje. Ipak, za razliku od slučajeva file-sharinga, gdje je situacija bila dosta nejasna s pravnog stajališta, ovdje je riječ o čistoj povredi ugovornih prava i zloupotrebi poslovnog odnosa.

Bez obzira na daljnji razvoj situacije oko ovog procesa, vjerujem da je riječ o značajnom mile-stone-u za budućnost. Zašto? Gledano iz nove perspektive direktora glazbene kompanije, jasno mi je da neki stari principi više nisu održivi. Nedavno sam vidio jedan ugovor po kojemu izvođač 20 godina dobiva 8% od svih prodanih snimaka, a nakon toga – ništa?!?

Ne, kužim, kakav je to biznis? Po meni, on se oduvijek zasnivao velikim dijelom na jednom činjenici. A to je da glazbenike uglavnom biznis ne zanima i ne razumiju ga, pa su skloni potpisati što im se stavi pod nos.

Prilika čini lopova, kažu. No, je li lopov koji je “samo” iskoristio priliku zato manje kriv? Da li je ugovor, savršeno zakonit, koji je potpisala osoba koja nema pojma što potpisuje, nešto što može garantirati uspjeh poduzeća na duge staze u doba kad se informacije šire svjetlosnom brzinom? Ima li uopće više smisla zarađivati na način da nekog na neki način “zezneš”?

Ne, nisam naivan, jasno mi je da je svijet takav kakav je. Samo, mislim da je u današnje doba graditi posao na prijevari jednostavno – neisplativo.