U petak sam bio gost na okruglom stolu o autorskim pravima u smislu novih medija i interneta. Uprkos velikom entuzijazmu koji je postojao u pripremi našeg nastupa kojeg je inicirao medijski mag Ozren Kanceljak u suradnji s domaćinom Mladenom Vukmirom, stručnjakom za pitanja intelektualnog vlasništa, moj je krajnji dojam da je ton našeg nastupa bio promašen. Istina, predstavili smo puno intrigantnih činjenica i statistika, ali poanta je bila nerazumljiva i slaba. Ton nije bio u dovoljnoj mjeri prilagođen prilici i publici. Moj je doprinos u svemu tome ispao potpuno drugačiji nego što sam ga bio zamislio, jer je ispalo da se zalažem za izumiranje autorskog prava i puštanje svima na volju da rade što god žele. Čitateljima ovog bloga sasvim je sigurno jasno da to nema veze s mojim stavovima.

No, što je tu je. Dobra je stvar da smo potakli diskusiju u kojoj su se čuli najrazličitiji mogući stavovi, poput npr. inteligentnih ali pretjeranih strahova Paola Sfeccija ispred Hrvatske Glazbene Unije o tome da na internetu nema slobode i da je riječ o velikoj zavjeri s ciljem stvaranja potpuno kontroliranog svjetskog sustava. Mislim da bi Paolo trebao malo dublje zaorati po internetu. Problem postoji, ali na svu sreću internet je još uvijek u velikoj mjeri jedini nekontrolirani komunikacijski kanal, a to što on govori odnosi se samo i isključivo na mainstream medije koje mlade generacije ionako više uopće ne percipiraju niti ih uzimaju za relevantne izvore informacija. Tomo IDM je stvari lucidno pojednostavnio i rekao da je sve skupa prenapuhano, da glazbeni biznis stalno raste, i da problema uopće nema, barem za one koji se ozbiljno bave glazbom, a ozbiljno se nečim baviti oduvijek je značilo biti u toku i pratiti zbivanja. Dakle, “nadrapali” su samo oni koji nisu pazili što se dešava i koji su živjeli u svom svijetu iluzija.

No cijeli me je taj događaj inspirao na jedno razmišljanje u kojem su se spojila neka moja znanja iz drugih životnih područja. Riječ je o taoističkoj filozofiji yina i yanga. Za one koji o tome nemaju baš nekog pojma, samo ukratko. Kineska tradicija svijet promatra kao dinamički sustav međuigre različitih energija koje su u vječnim stanjima transformacija iz jednog oblika u drugi. Dva glavna oblika energije su yin i yang. Yin označava ekspanziju i kretanje od centra prema periferiji, razrjeđivanje, a yang kontrakciju i kretanje prema središtu, zgušnjavanje. Svaki fenomen na ovom svijetu sačinjen je od ove dvije energije u raznim omjerima i raznim fazama transformacije, pri čemu su davno uočena vrlo egzaktna i univerzalna pravila. Da ne odemo u preveliku ezoteriju (jer tome ovdje nije mjesto), navest ću ovdje samo  dva pravila na kojima ću pokazati jedno drugačije viđenje trenutačnog stanja u glazbenog industriji i kako je do njega došlo.

- Što ima lice, ima i naličje – Svi fenomeni imaju dvije strane, jednu koju vidimo kao sam taj fenomen, i drugu koju vidimo kao njegovu posljedicu.

- Što je veće lice, veće je i naličje – Te dvije strane su proporcionalne po svojoj veličini.

Vratimo se malo u povijest. Diskografija je bila analogna i štampanje svakog primjerka iziskivalo je konkretna materijalna sredstva uz tehnologiju koja nije bila lagano dostupna zbog svoje kompleksnosti, veličine i cijene (tzv. rezači ploča). Znači, time se mogao baviti samo “biznismen” koji je imao na raspolaganju sredstva za ulaganje. Kopirati se nije moglo baš samo tako.

Glazbeni je biznis tada bio OK, prilično balansiran između zarada od koncerata i diskografije.

Tada se pojavila Phillipsova kazeta. Na kazetu se moglo neizmjerno jeftinije snimati glazbu, a same su sprave bile puno manje i efikasnije. Razvili su se novi biznis modeli i diskografija je doživjela prvi boom. Makar nisu svi mogli imati gramofon, svi su mogli imati kazetofon, a kazete su mogle biti puno jeftinije od ploča. Osim toga, ne zaboravimo tu važnu činjenicu, kazete su se mogle slušati u autima!

To je dakle bilo lice. Što je s naličjem? Sustav koji je dobar za biznis, i koji mu omogućuje veći profit i veće brojke, nudi to isto i onima koji ga zloupotrebljavaju i koriste na svoj način. Nisu samo biznisi mogli lako snimati na kazete – mogli su to i ljudi. I tako su ljudi počeli snimati kazete i na taj način izbjegavati kupovinu. Prazna kazeta bila je puno jeftinija. Osim same cijene, na kazete se mogla snimiti i glazba koja se nije mogla kupiti u dućanima (obratite na ovo pažnju!). Snimalo se s radija glazbu koja je tek donesena “izvana”. Zatim su se i presnimavale kazete. Radili su se prvi miksevi, pa otuda i pojam “mix tape”. To je bila prva demokratizacija. Svatko je mogao vrlo lako postati amater-diskograf (kazetograf? ). Neki su to radili puno jer ih je veselilo. Neki nisu uopće nikad. Neki su prodavali snimljene kazete “na crno” i fino zarađivali. Drugi su to s gnušanjem gledali i izjavljivali da je to fuj i da nikad ne bi kupili takve “piratske” kazete.

Onda je došla zanimljiva međufaza. Pojavio se CD kao digitalni medij. Pojavili su se kompjuteri. Programi za neke kompjutere prodavali su se na kazetama (lice, lagana distribucija – veliki profit) što znači da su se mogli i presnimavati (naličje, lagano distribucija – lagana zloupotreba). Postojale su i neke zaštite, pojavili su se prvi crackeri koji su ih razbijali. Stvorila se cijela zajednica pirata koji su prodavali igrice na kazetama. Cijelo to vrijeme CD je rasturao. Nakon prvih par godina cijena proizvodnje je drastično pala, ali cijene CD-a su ostale izuzetno i neopravdano visoke. Kazete su se i dalje prodavale (i presnimavale).

CD je bio “cool”, “cyber”, “techno” itd. S razvojem tehnologije pojavile su se i prvi pržilice za CD-e. I eto novog ciklusa. Ono što je lagano i jeftino za proizvodnju (lice) lagano je i za zloupotrebu (naličje).Oni isti pirati sad su se prebacili na CD-e a pojavili su se i brojni novi, jer je pržilica postala sastavni dio svakog boljeg PC-a.

Usporedo se pojavio i mp3 zapis koji je omogućavao značajno smanjenje veličine glazbenog zapisa i time omogućio širenje glazbe internetom. Cijelo to vrijeme diskografi su prodavali CD-e u dućanima i uživali u visokim profitnim stopama. To je bila “zlatna era” diskografije. Glazba se širila i postala glavna “spika”. MTV, megazvijezde, ogromne multimilijunske tiraže (lice). U svemu tome utopio se underground i kvalitetna glazba. Šund je donosio ogromnu zaradu i sve je teže bilo naći dobru glazbu. To je potaknulo je ljude na ideju o tome da žele moći lakše doći do glazbe koje u dućanima nema (naličje). Tako su nastali prvi file-sharing servisi koji su u početku bili isključivo namijenjeni za dijeljenje manje isfurane glazbe (Kazaa). Tek kasnije su se tim kanalima počeli širiti i hitovi. A posljedica tog razvoja je današnje stanje.

Dakle, možemo pratiti kroz povijest kako je u svakom sljedećem koraku razvoj tehnologije koja je glazbenoj industriji omogućavala veće profite (veće lice) u isto vrijeme omogućio i lakšu ilegalnu distribuciju (veće naličje). Što se lagano i jeftino proizvodi, lagano se i jeftino kopira.

Poanta je da se ne treba, dakle, čuditi trenutnom stanju, jer ono nije ni na koji način drugačije niti novo. Umjesto da razbijamo glavu nad time što i kako s diskografijom, trebamo se fokusirati na ono što možemo proizvoditi i nuditi, a da je nemoguće ili jako teško kopirati. Što je to danas? Odnos. Ma što god pirati napravili, nikad neće moći zamijeniti osjećaj povezanosti ljubitelja glazbe i njegovog benda. Osjećaj pripadnosti koji donosi članostvo u fan klubovima i sličnim formama ne može se iskopirati niti zamijeniti nečim “dovoljno dobrim”. Ili ste član, ili niste. Nema između.

Glazbena industrija mora se pomaknuti od proizvodnje robe prema pružanju usluga ljubiteljima glazbe. To je spika.