Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona

01/06/2009 in Glazba 2.0, Interview by Dus | 2 comments

Moram priznati da mi je promatranje svijeta Glazbe 2.0 postalo nalik na praćenje neke turbo nabrijane i prilično predvidljive sapunjare. S jedne strane su “zločesti” (Charles Nesson + milioni ljubitelja glazbe), oni koji se zalažu za promjenu paradigme na kojoj je zasnovan glazbeni biznis i medijski biznisi općenito. S druge su pak strane “dobri” (RIAA + glazbene i medijske korporacije putem svojih odvjetnika + neki staromodni glazbeni menadžeri). I jedni i drugi se, više-manje, trude biti “fini” i u rukavicama iznositi svoje optužbe na račun onih drugih, kao, “uvažavajući” suprotne stavove, ali… Pročitajte odgovor pa zaključite sami. Ja ću svoj komentar pripremiti i kroz nekoliko dana predstaviti u ovom blogu.

Makar mi je jasno da vas  stotinjak koji pratite moj blog imate puno posla i ne stignete se baviti temama Glazbe 2.0, u ovom vas slučaju pozivam na komentiranje! Baš me zanima što vi mislite o ovom odgovoru…

Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona.

Steven Marks

Steven Marks

Da, “kužimo”.

Nalazimo se u vremenu u kojem je fascinatno i izazovno raditi u glazbenom biznisu. Diskografska industrija pometena je olujom promjena i to smo prihvatili. Za biznis i fanove, došao je novi dan – prije 25 godina, imali smo samo radio i ploče, ali danas je glazbeno tržište dramatično drugačije, uz stotine različitih potpuno licenciranih digitalnih glazbenih servisa i modela.

No, i u takvom novonastalom legalnom okruženju, prava izvođača, kompozitora i diskografa zaslužuju zaštitu. Na žalost, postoje oni koji tu činjenicu zanemaruju, a među njima su profesor s Harvarda, njegov razred i njihov klijent Joel Tenenbaum, tuženik u jednom od naših slučajeva protiv nezakonitog skidanja glazbe.

Pozdravljamo zdravu debatu o našoj odluci da branimo online prava diskografa i umjetnika. Strast koju fanovi i komentatori iskazuju prema glazbi govori u njezinoj trajnoj snazi i moći povezivanja. To je velika stvar, no emocije ne bi smjele zakriti činjenice.

Treba to jasno reći: Najbolja je strategija protiv piratstva živo legalno tržište puno sadržaja i inovativnih biznis modela. To razumijemo. I to je današnja glazbena industrija. Fanovi mogu streamati glazbu s Internet radio stranica kao što je Slacker, uključite se u pretplatničke servise kao što su Rhapsody ili Napster, istraživati brojne glazbene opcije na socijalnim mrežama kao što su MySpace ili Imeem, streamati i semplirati pjesme za sitniš na Lala.com, skidati ringtonove i rinbackove, a sada i pjesme pune dužine, na njihove mobitele, ili kupovati mp3 pjesme na stranicama kao što su Amazon.com ili iTunes.

Sasvim je sigurno da nas velike inovacije i eksperimenti tek očekuju. Prije četiri godien, industrija nije od digitalnih glazbenih servisa zarađivala gotovo ništa.Do 2008-me, digitalna je glazba postala biznis od 3 milijarde $ i donosi više od 30% svih prihoda industrije.

Da bi omogućili da legalno tržište dosegne svoj puni potencijal, trebamo još uvijek educirati fanove o zakonu i ilegalnim stranicama koje ne nadoknađuju umjetnicima njihov rad.
Naši napori protiv piratstva pomogli su da se smanji nezakonito skidanje glazbe, da se fanovi educiraju o legalni i ilegalnim načinima online nabaljvanja glazbe, i pomogli legalnom tržištu da naraste. Mi smo realni. Potpuno nam je jasno da će online krađa uvijek predstavljati nesretan izazov za našu industriju. Naš je zadatak da pružimo pravna uporišta za uvođenje dovoljne kontrole kako bi nadolazeće legalno tržište doseglo svoj puni potencijal.

Cirkus, križarski rat, revolucija

Zadovoljni smo prelaskom na strategiju koju smatratmo puno efektivnijom: suradnja s Internet Service Providerima kako bi obavijesti  o prekršaju copyright zakona uputili direktno pretplatnicima i tako ih upozorili na je primijećena nezakonita aktivnost. To ne znači da ćemo tek tako pustiti sve one koji su zločinački i neovlašteno skidali glazbu u prošlosti, ili one koji odbijaju ponovljene ponude dogovora o razumnoj kompenzaciji van suda.

Neki tuženici – među kojima je i Mr. Tenenbaum, u slučaju protiv njega – su u osnovi priznali svoju nezakonitu aktivnost. Netko prekrši zakon, gurne prst u nos pred oštećenom osobom, ignorira ponude za mirenje i na kraju odlazi slobodan? Kakvu to šalje poruku i koliko je to pošteno? Ulaženje u pravu legalnu bitku, umjesto da se prihvate odgovornosti za vlastite nezakonite radnje, pokazuje nepoštivanje prava kreatora, našeg sudstva, i samog zakona.

I upravo je to slučaj Tenenbaum: križarski rat koji je pokrenuo profesor s Harvarda kako bi zagušio copyright zakone koji štite kreatore, i njegov pokušaj da sudnicu transformira u pravi cirkus. Profesor Nesson zahtijeva revolouciju, a ne rezoluciju ili pravu obranu svog klijenta. Za glazbenu zajednicu koja je ozbiljno oštećena ilegalnim glazbenim downloadom, pri čemu tisuće radnika ostaje bez posla, ovo nije samo intelektualna igra.

Uprkos tome što je cijela zajednica oborena na leđa i pati – stotine izvođača koji su ispali s lista za koncerte, milijarde dolara i tisuće poslova koji su izgubljeni tijekom proteklih deset godina – pokušali smo našu legalnu kampanju izvoditi na pošten i razuman način. Professor Nesson pokušava odbaciti naše astronomske odštetne zahtjeve ali njegove su teorije odvojene od stvarnosti. Nikad nismo tražili maksimalne kazne na suđenjima protiv individualnih skidača glazbe. U svakom slučaju koji dođe do tog završnog stadija, uvijek puštamo sud i porotu da odrede odgovarajuću nadoknadu u dolarima.

I ovaj program nikad nije bio tu zbog dolara – na njemu gubimo novce i sve što dobivamo pokriva samo mali dio ogromnog troška koji glazbena zajednica trpi.

Na kraju krajeva, uprkos legalnoj teatralnosti, ovaj je slučaj baš kao i svaki drugi: način da se do nečega dođe. A to prema čemu idemo je živo i uspješno legalno tržište koje fanovima nudi bogate i raznolike modele uživanja u glazbi, i pošteno nagrađuje glazbenike i diskografe za njihov posao.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , ,

  1. marcell mars’s avatar

    marcell mars on 01/06/2009 at 20:19

    mislim da cijeli nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva. vlasništvo je *pravo*. o ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. to ograničavanje zahtjeva iskorištavanje raznih resursa.

    u času kad ograničavanje zahtjeva veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

    država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svog postojanja. ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na društveni dobitak.

    država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da se predstavi kao univerzalni reprezent društva. u slučaju hrvatske države to mogu biti odbjegli srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz hrvatske ili na primjer crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica. u slučajevima fizičkih objekata jasno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem.

    u slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. njihova vrijednost se može mjeriti u sasvim drugom registru.

    ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti odlučujuću prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u prodizvodnju fizičkih objekata koje je moguće lako prodati).

    kulturno-umjetnički digitalni sadržaji su manje iskoristivi u prevođenju u drugi medij i oni prije svega služe proizvodnji doživljaja i iniciranju komunikacije i socijalizacije upletenih u doživljavanje.

    današnja društva imaju tendenciju prepoznavati znanje i kulturu kao visokopoželjnu društvenu vrijednost, no infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na dosadašnji način iziskuje od društva previsoku cijenu. realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).

    rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih osjeća se izdanom. svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. wikipedia).

    moram priznati da ne suosjećam sa razbijanjem mita o zaslužnoj kreativnoj individui koja ovih dana pati jer je nitko (financijski) ne poštuje.

    jedan od mogućih pogleda na problem devalvacije vrijednosti popularne glazbe je i u devalvaciji distinktivnog u glazbi. kroz stotinjak godina i nakon nekoliko ciklusa iz narativnog u apstraktno pitanje je da li možemo zadržati istu cijenu po jedinici sadržaja. a ako je to samo pitanje tržišnih dinamika neka crkne glazba, jebe mi se.

  2. admin’s avatar

    admin on 02/06/2009 at 07:57

    odličan komentar! istina je, sve se vrti oko potrebe za predefiniranjem cijelog niza pojmova koji su u ovom trenutku još uvijek konstitutivni za poimanje ljudskog društva – vlasništvo, privatni prostor, osnovna ljudska prava, umjetnost, kreativnost, socijalni status itd. moj bi komentar bio – ljudsko društvo je ipak dogovorna tvorevina, koliko god bila zasnovana na sili temeljenoj prvenstveno na neznanju. princip je oduvijek isti: uvjeri dovoljan broj ljudi u neku poluistinu koja ti odgovara, i dobivaš moć. naravno, ta poluistina mora biti vrlo pametno skovana. mora sadržavati dovoljno istinitog da ljude uopće zaokupi, a onaj njezin lažni dio mora pogađati u neku točku ljudskog bića koja je prosječno najranjivnija i putem koje je najlakše u ljudima provocirati reakcije nižih dijelova bića, kao što su strah, bijes, potreba za izolacijom, netolerancija itd.
    pitanje koje se po meni postavlja jest u kojoj mjeri naše akcije doprinose takvim (uspješnim) pokušajima moćnih da vladaju na slabima? očigledno je da svaka naša akcija koja potvrđuje najave moćnih objavljene u poluistinama ide u smjeru sve veće odvojenosti ljudi koji “kuže” od ljudi koji “ne kuže”.
    čuo sam jučer na 101-ci dio žižekovog predavanja koji me se jako dojmio. rekao je: prava revolucija nije ostvarivanje snova, nego njihova promjena. mislim da se to u jednakoj mjeri odnosi na “puk” u neznanju, i “intelektualnu kremu” (u ovom slučaju mislim na ljude koji su obrazovani u suvremenim post-internetskim sociološkim teorijama) koja “kuži spiku”. SVI moramo promjeniti snove, kako oni koji su probleme izazvali, tako i oni čiji su snovi nastali kao reakcija na probleme.
    kao što znaš, ja sam smješten na zanimljivu poziciju, negdje točno na sredini između lijevog i desnog u smislu poimanja autorskog prava. desnima branim i objašnjavam lijeve, lijevima branim i objašnjavam desne. koja je moja pozicija? gledam i učim. smatram da je istina uvijek negdje između svega onog što se diči tim imenom.
    tomo (in der muhlen) mi je rekao jednu zanimljivu stvar koju bih rado prenio, pa te zamolio za komentar. on veli da je cinjenica da su ljudi voljni dijeliti (u smislu CC licenci) samo ono što ne smatraju posebno vrijednim i jedinstvenim, i da zato sve više ljudi traži kombinirane licence – neke pjesme bih “dao”, a za neke bi ozbiljan publishing jer tu možda ima love. isto tako, na kraju ispada da većina škvadre koja koristi CC na kraju i dalje konzumira većinom mainstream raznih žanrova, i očekuje da i taj mainstream (koji je megapopularan a čija je popularnost rezultat ozbiljnih biznis ulaganja) bude tretiran na isti način kao i njihova glazba (za koju nitko živ ne zna). ok je dati svoju glazbu džaba, ali djetinjasto je zato htjeti i tuđu glazbu džaba.
    veli tomo, CC ne znači da prestaje postojati vlasništvo, nego samo da je ono trajno preneseno na drugu pravnu osobu koja za svoje usluge dobiva prilično zanimljive količine novaca od hardware industrije (HP npr.). jer, kad malo pogledaš kako su stvari išle, sjećam se stvarno kako je hardware bio sve jeftiniji i jeftiniji, da bi najednom to stalo, a nekako u isto vrijeme (sredina 90-tih) je krenuo jaki trend besplatnih sadržaja na webu (P2P, CC itd).
    ništa ne želim tu zaključiti, samo tvrdim da stvari treba pogledati iz ptičje perspektive i pogledati tko profitira! ako nitko ne profitira, onda znači da je riječ o pravom pomaku. ako netko ipak profitira i dalje, onda je riječ samo o vrlo mudrom potezu određenih korporacijskih struktura koje su stvorile pametnu poluistinu (zvanu besplatni sadržaji) kojom kontroliraju ljude. “daj ljudima ono što žele, i imaš ih u šaci”. što želimo? besplatne sadržaje. ok, evo vam ih, ali… što je taj ali?
    kupujte naše gadgete, kupujte novi mob svakh 6 mjeseci, novi laptop svakih godinu dana, novi tv svake 2 godine itd. nosite našu cool brendiranu odjeću. jedite naše cool brendirane proizvode zdrave hrane. furajte se na globalno, imajte 1000 frendova iz cijelog svijeta za koje vas realno boli kita, a i dalje nemojte pričati sa svojom bakom koja sama sjedi doma i misli kako je sve otišlo kvragu.
    po meni i je. i zato ne smatram besplatni sadržaj revolucijom, makar je on (polu)istinit. prava je revolucija po meni u potpuno drugom smjeru – sve se plaća i svima se plaća, umjesto centraliziranog kolektivizma pravi tehnološki podržani anarhični individualizam u kojem je društveni dogovor stvar koja se stalno mijenja na dnevnom planu u skladu s osobnim razvojem, i ne postoji kao zapisani “zakoni” koji uokviruju “države”. tržište čiste ljudske energije koja se razmjenjuje u svim smjerovima bez brana i kočnica, bez koncepata koji to natkriljuju. oni spremni na suradnji i dijeljenje opstaju, oni koji se odluče na izolaciju odumiru. bez instrumenata koji pomažu očuvanju statusa quo, kako se god on zvao.
    žižek je rekao još jednu super stvar. veli da je pričao s kinezima, i oni su mu rekli da svoje društvo ne zovu komunističkim itd, jer to su zapadne tvorevine, nego “harmonično društvo”. žižek veli, kaj je to, ne kužim. ovi vele, to je kad je vladar dobar vladar, prodavač u dućanu dobar prodavač, učitelj dobar učitelj, kad svi rade baš ono što bi trebali. Aaah, veli žižek, sad mi je jasno! i izgrli se s njima sav sretan. veli, već sam se bio zabrinuo da se ne kužimo, sad mi je jasno o čemu pričate, napokon! pa mi to isto imamo, to je fašizam!
    tak da se jako čuvam toga da mi kao pametni mladi nabrijani znamo što je dobro za društvo ili pojedinca… treba promijeniti svoje adolescentske snove uvjetovane društvom u kojem smo odrasli (u bilo kojem smjeru, pro et contra).