Moji eseji

You are currently browsing the archive for the Moji eseji category.

Glazba 2.0 – Happy Birthday to you!

24/03/2010 in Glazba 2.0, Moji eseji, Uncategorized by Dus | No comments

100 postova, +10.000 pregleda, 400 direktnih downloada knjige Glazba 2.0…

Točno prije godinu dana napisao sam svoj prvi blog post na temu Glazba 2.0 pod nazivom “Počelo je, počelo”. Ponesen energijom knjige Music 2.0 (hvala Janko!) koju sam entuzijastički preveo tijekom jedne od napornijih zima u mojem životu, odlučio sam pokrenuti blog pod nazivom “Glazba 2.0 – budućnost glazbene industrije”. Blog je ubrzo postao omiljenim i referentnim mjestom za nekih 400-500 budućnosti okrenutih glazbenika i/ili glazbenih menadžera uz prosječnih 900 čitanja mjesečno.

Jedan od postova pod nazivom “Glazba na uzici” možete pročitati u uglednom časopisu Quorum (posljednji broj, zima 2009. mislim – Hvala Ivanu Kapecu!). O blogu se pisalo po novinama, a sve je skupa (uz veliku potporu dragih ljudi – hvala Tomo IDM!) rezultiralo mojih sadašnjim radnim mjestom direktora nove glazbene kompanije Tom Tom Music. unutar koje sad dobio mogućnost u praksi isprobati sve ono što sam teoretizirao kroz proteklu godinu i mojih 100 tekstova. Umjesto zaključka: slijedite srce i pustite neka vas ludo vodi, možda će biti naporno, možda neko vrijeme  nećete biti shvaćeni, ali na kraju se to ipak isplati. Naravno, treba tu istaknut i podršku obitelji, jer noćni besplatni rad ipak treba trpjeti (Hvala, Martina i Lovro! Kisikisi :)

Ljudi su do glazbe 2.0 najviše dolazili preko Facebooka, Twittera, direktno s moje email liste od nekih 800 ljudi, od mojih dragih medijskih partnera Kreativnog nereda i Glazbenog oglasnika (hvala Danijeli i Josipu!), te putem tražilica i to najčešće preko ukucavanja pojmova Justintv, Facbook (da dobro ste pročitali, nije tipfeler, FACBOOK), isohunt, glazba 2.0 i grooveshark.

S Glazbom 2.0 povezan je i jedan pravi mali hit – obrada pjesme “Kao nekad” grupe Boa u izvedbi Kristijana Beluhana i moje malenkosti. Ideja o obradi pala mi je na pamet jedno jutro nakon buđenja. Ubrzo je snimka bila gotova, i sad što? Nekako mi se činilo apsurdnim sad tražiti klasičnog izdavača, pa sam odlučio krenuti 2.0 putem.

Znajući da je Youtube u vlasništvu Google-a, i da je to trenutno najjači medij za promociju, snimio sam otkačeni i jeftini spot te ga reklamirao putem socijalnih mreža. Stvar se ubrzo proširila među “pravom” ekipom, a tu su onda uletjeli i veliki mediji – VIP Music Club i Otvoreni radio na kojima je pjesma mjesecima bila top 5. Obratite pažnju na sami kraj u kojem se pojavljujem u majici Glazba 2.0:

Ta je majica inače specijalno napravljena za moj nastup u RTL show-u Hrvatska Traži Zvijezdu kada sam pratio Jelenu Radan i zbunjivao mnogobrojne gledatelje zagonetnom majicom s nekim čudnim natpisom. Princip 2.0 – iskoristi svaku moguću reklamu za promociju vlastitog brenda. Ukoliko ju netko želi po proizvodnoj cijeni od 100 kn neka mi pošalje mail na info@glazba20.com.

Evo popisa meni najdražih postova, kronološkim redom :)

Glazba na uzici

Money for nothing and no money for a thing

YouTube prezentacija “The Evolution of Music Business Pyramid”

Yin i Yang glazbene industrije

Što se to zapravo dešava s glazbom?

Knjigu “Glazba 2.0″ medijskog futurologa Gerda Leonharda (u originalu Music 2.0)  i dalje možete potpuno besplatno naručiti na svoj email koristeći widget lijevo.

Što i kako dalje?

Što će budućnost donijeti, iskreno, nemam pojma. Ono što mogu sa sigurnošću reći je da ću i dalje pratiti 20-tak RSS feedova s najnovijim svjetskim vijestima vezanim uz budućnost (čitaj: sadašnjost) glazbene industrije, pa one postove koji su zanimljivi re-postati preko svojih on-line profila i blogova, a sve mi se čini da će to biti pod kapom tvrtke Tom Tom Music pred kojom je, izgleda, svijetla budućnost.

Za kraj – puno hvala svima koji su me čitavo ovo vrijeme pratili! Moram priznati da sam očekivao nešto više komunikacije, komentara i poticajnih prepirki, ali izgleda da je moj pristup jednostavno “preštreberski” i kao takav ne “vuče” na raspravljanje.

Možda zapravo tako i treba biti. Raspravi i prepirki imamo i tako dovoljno u svakodnevnim životima. Vjerovatno vam je svima ovaj moj blog, kao zapravo i meni, neka oaza u koju se bježi od svakodnevne maltretaže licima istih 50-tak političara i/ili estradnih zvijezda.

Nastavak slijedi…

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , ,

Glazba 2.0 – novosti i 5 temeljno krivih stavova o glazbenoj industriji danas

25/01/2010 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | 1 comment

Novosti

  • Sudac Michael Davis, koji je odgovoran za presudu od 1.92 miliona $ u sad već legendarnom procesu proti Jamie Thomas-Rasset zbog dijeljenja pjesama putem P2P mreže, iskoristio je svoju zakonsku dopuštenu mogućnost mijenjanja već presuđene odštete i ukupan iznos smanjio na 54,000$. Kao razlog naveo je svoj stav da je presuđen iznos bio neprimjeren počinjenoj šteti. Sad je loptica na strani RIAA (USA udruženja diskografa) koje može ovu promjenu prihvatiti ili tražiti ponovno suđenje.
  • UStream, web za distribuciju live on-live video sadržaja, pokrenuo je novu uslugu koja omogućuje izvođačima da naplate gledanje sadržaja koje prenose na mrežu u realnom vremenu. Riječ je o prvom komercijalni otvoreni sustav za distribuciju živog on-line sadržaja koji ukazuje na jedan od smjerova razvoja medijske industrije u kojem je svakim danom granica između korporacija i pojedinaca sve tanja i tanja.
  • Youtube je pokrenuo test fazu Music Discovery opcije koja na jednostavan način omogućuje stvaranje vlastitih glazbenih playlisti (čitaj: moj vlastiti glazbeni TV kanal)
  • Pearl Jam je uskočio u Glazba 2.0 vlak i ponudio besplatni download novog singla svima koji se prijave preko oficijelnog Twitter i pošalji odgovarajući Tweet.
  • Brian Eno je za Guardian izjavio da je snimljena glazba danas ono što je nekad bilo kitovo salo. Prije početka korištenja plina kitovo salo je bilo glavni energent za kućanstva. Trgovci kitovim salom ostvarivali su ogromne profite. No, to je trajalo neko vrijeme i otišlo u povijest, kaže Eno. Isto se desilo sa snimljeno glazbom. Jedno vrijeme je to bila roba na kojoj se može izuzetno dobro zarađivati, ali to je vrijeme iza nas. To je kao mjehurić od sapunice koji se napuhnuo, neko vrijeme visoko letio, a sad je puknuo i više ga nema.

5 temeljno krivih stavova o glazbenoj industriji danas

  1. Glazbena industrija je u krizi. Krivo. Diskografija, odnosno prodavanje nosača zvuka je u krizi. Glazbena industrija u cjelini odlično posluje i doživljava veliku ekspanziju posljednjih godina. Ono što se mijenja su tokovi novca i omjeri prihoda iz pojedinih grana industrije.
  2. Postoji besplatna glazba na Internetu. Krivo. Glazba se uvijek negdje i na neki način plaća. Ako ništa drugo, pirati plaćaju telekomima uslugu ADSL-a unutar koje daju novac i za sadržaj. Problem je u distribuciju novca. Osim toga, treba jasno razlikovati nekoliko različitih modela: FREE – besplatno (toga nema), FEELS-LIKE-FREE (kada nam se čini da ništa ne plaćamo, ili je to toliko malo da je zanemarivo), FREEMIUM (kad nešto dobijemo besplatno da bi nas privuklo da nešto kupimo), AD-SUPPORTED (kad nešto ne platimo, ali to netko plati za nas jer smo vidjeli njegovu reklamu, kliknuli na njegov banner, ili je cijela stranica brendirana a brend plaća za svaki naš download).
  3. Velike glazbene kompanije će izumrijeti i glazbenici će svoju glazbu nuditi direktno na internetu. Krivo. Ovo je možda točno za neke glazbenike u određenim glazbenim žanrovima, ali sigurno ne za sve. Neke vrste glazbene produkcije skupe su i organizaciono zahtjevne. Osim toga, publika jako voli ogromne i grandiozne projekte (a la turneja grupe U2) koje je nemoguće napraviti van velikih poslovnih sustava.
  4. Sve ovo što se dešava je potpuno novo. Krivo. Puno toga što se dešava desilo se već puno puta na drugačije načine. Svako malo se desi tehnološka revolucija koja utječe na glazbenu industriju. Na primjer, izričaj solo jazz klavira kojeg su doveli do savršenstva Art Tatum, Oscar Peterson i drugi, nastao je pod utjecajem Pianole, klavira na svitke. Naime, klavirske snimke zvučale su posebno loše u prvim danima diskografije jer se snimalo direktno u “trubu”. Zato su klavirski kompozitori radije koristili Pianolu, klavir koji je automatski svirao glazbu zapisanu na rolama. E sad, ljudi koji su glazbu prenosili na role davali su si malo “oduška” da bi role učinili komercijalnijima i atraktivnijima. Što su radili? Ubrzavali su tempo i dodavali još pokoju notu u akorde lijeve ruke, da zvuči “moćnije”. Mladi klaviristi slušali su te Pianole i “skidali” takav način sviranja koji je za klaviriste tog doba bio tehnički prezahtjevan. Ako vas ovo podsjeća na priču o samplerima i ritam mašinama, i bubnjarima današnjice, to je sigurno potpuno slučajno…
  5. Glazbu će početi stvarati svi ljudi i granica između glazbenika i publike će nestati. Krivo. Stvaranje glazbe sasvim sigurno postaje puno dostupnije, i to će rezultirati porastom broja ljudi uključenih u glazbenu produkciju. No, većina ljudi ipak nema ni želju ni potrebu biti kreativan na taj način, već žele jednostavno uživati u glazbi. Ne žele da im glazba bude posao, niti da na nju troše svoje vrijeme i energiju. Jer, moramo biti svjesni, najveća prednost glazbe – to da se u njoj može uživati usporedo s drugim aktivnostima – pada u vodu ako govorimo o stvaranju glazbe.
  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , ,

O privatnosti, vlasničkim pravima i drugim zrncima za razgovor uz kavu

14/01/2010 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | 6 comments

Za početak, isprika svim vjernim čitateljima bloga Glazba 2.0. U mom poslu zimsko je razdoblje uvijek najintenzivnije – svi žele sve do kraja godine – pa sam bio prisiljen negdje uštedjeti na vremenu. Nadam se da su oni najzagriženiji kroz proteklih godinu dana poskidali s bloga linkove na sve glavne stranice s kojih skidam vijesti (hypebot, mashable, ars technica i wired music). Ostalima obećajem povratak na stari tjedni ritam čim uhvatim malo daha. Realno, na proljeće, obzirom da gužva nikako da stane (kriza? hm… možda baš zbog krize sad svi upiru ‘ko ludi… neka, neka, bit će para, rekao bi moj pokojni djed).

U ovom javljanju se samo osvrćem na dvije teme koje nisu direktno vezane uz glazbu, ali jesu uz 2.0 svijet i smatram ih važnima za sve one koji su (ili žele biti) u njega uključeni.

O privatnosti u eri socijalnog umrežavanja

Jučer sam nakon dugo vremena ostao nešto duže budan jer mi je za oko zapela diskusija koju je na omiljenom nam Fejsu pokrenuo moj prijatelj Marko Francisković (inače, između ostalog, i nezavisni predsjednički kandidat). Povod za diskusiju bila je nedavna izjava Marka Zuckerberga, vlasnika i izumitelja Facebooka, da je privatnost prestala biti društvena norma. Ja sam to kratko prokomentirao tek kad se pojavilo, a jučer navečer sam vidio da se nakupilo tridesetak komentara, uglavnom podijeljenih na “lijeve” i “desne”. Lijevi su tvrdili da je FB samo alat, da ne treba gledati u svemu vraga, da je privatnost osobni odabir i da nas nitko ne tjera na Fejs i slično. Desni su tvrdili da je sve to dio plana kojemu je cilj oslabiti društvo, zajednicu, obitelj itd. Da moćni i bogati igraju golf, idu na putovanja, piju skupa vina i jedu gurmansku hranu, a mi smo dobili – facebook i ostale načine za ubijanje dosade i simuliranje komunikacije.

Obzirom da je ovaj blog moj osobni iskaz, ponovit ću ovdje ukratko moje stav. Dakle, mislim da je Mark Zuckerberg u pravu. Nije Facebook to pokrenuo, nego je samo on (Zuckerberg) prepoznao impuls društva i napravio alat koji je bio potreban. Da nije on, napravio bi ga netko drugi, uostalom stalno to i rade. Youtube, twitter, blogovi, Last.fm – bezbroj je primjera za biznise koji su zasnovani na dobrovoljnom prepuštanju dijela privatnosti nekoj korporaciji, u zamjenu za olakšanu komunikaciju, pristup brojnim besplatnim sadržajima i veći osjećaj uključenosti u cjelinu.

Upravo je u tome, po meni, ključ. Kad nastaje npr. neka škvadra, u početku su granice privatnosti dosta čvrste. S vremenom se one popuštaju i sve više znamo jedni o drugima. Posljedica je bolja i čvršća povezanost škvadre. Dakle, da bi nastao neki nad-entitet, neko “biće” koje čine pojedinci, potrebno je zadobiti međusobno povjerenje, a to se postiže tako da se prepusti dio privatnosti. Dijeljenje privatnih informacija u prvom i najvažnijem redu veže ljude jedne uz druge. To je ujedno i tajna ovog cijelog novog pokreta koji vidimo pred očima. Činjenica da trenutno našu potrebu za vezivanjem (kojoj ne odolijevaji niti oni koji se protiv fejsa bune) debelo koriste korporacije i pritom imaju tu neke svoje planove i ideje. No, oni ne mogu preokrenuti moment društvene evolucije koji nas sve zajedno gura prema otvorenom društvu po načelu “free float of information”. Kao što je u holističkoj (sve više prihvaćenoj) medicini postavljeno da zastoj u protoku energije uzrokuje bolest izoliranog organa, jednako je i u društvu, pa možemo točno pratiti kako obolijevaju dijelovi društva koji su informacijski izolirani i odvojeni od općeg toka (koji su to kriteriji za ustanovljavanje “oboljelog” dijela društva? To je tema za drugu i dugu diskusiju).

Pri ovome svemu je naravno važno istaknuti da sama sloboda protoka ne predstavlja dobru stvar, ali niti lošu. Ona je samo teren za igru, a na svakom terenu se može odigrati beskonačan broj potpuno različitih igara. Da bi se sloboda protoka koristila u pozitivnom smislu, potrebno je stalno vješto balansirati između lako dohvatljivih, ali uglavnom tendencionznih i namjerno distorziranih kanala informiranja – koje nazivamo mainstream – i traženja pravih necenzuriranih informacija iz prve ruke, koje s druge strane često mogu biti potpuno subjektivne i važeće samo unutar svog uskog konteksta.

Život u otvorenom društvu nije jednostavniji niti ljepši. Teži je jer je kompleksan. Ružniji jer se sve vidi. Ali nema tu nekog izbora, tkivo se veže, ljudi se spajaju i neumitno idemo prema nekom novom obliku civilizacije u kojem svjesnost i pažnja postaju jedine  valute za razmjenu. Jedino što stvarno imam je 24 sata dnevno koje mogu potrošiti na razne načine. Kako i u što to “investirati” – o tome se sve radi.

Citat (ne znam točno čiji):

Veliki ljudi se ne prepoznaju po tome što rade kad rade, nego po tome što rade kad ne rade.


Vlasnička prava i njihova ekstenzija u virtualni svijet

Google je prijavio patent u kojemu se štiti nova tehnologija pomoću koje je moguće stavljati žive i pokretne reklamne panoe na zidove zgrada u fotografijama gradskih ulica. Dakle, koristeći Google navigaciju – koja je standardna funkcionalnost na njihovov prvom smartphone-u Nexus One – može vam se uskoro desiti da naletite na oglas na zidu kojeg zapravo u stvarnosti na tome zidu – nema.

Što je tu s vlasničkim pravima? Ima li itko prava mijenjati sliku realnosti i pritom od toga zarađivati? Ovdje nije riječ o umjetničkom, netko čisto komercijalnom činu. Koja su u tome slučaju prava vlasnika zgrade? Vjerujem da će i u ovome slučaju Google postupiti slično kao i kod digitalizacije knjiga. Na svaku zgradu može oglas, sve dok se vlasnik ne pobuni. Kad se pobuni (ako se ikad pobuni), probat ćemo se nekako dogovoriti.

Mislim da je s ovim izumom Google naletio na pravi El Dorado. Sve više živimo u virtualnom svijetu, a slike stvarnog svijeta, što možda u ovom trenutku još nije potpuno jasno, vrlo će brzo postati ispremiješane s dodanim sadržajima. Što je s pravima u cijelom tom novom virtualno-realnom miš mašu? Gdje prestaju fizička prava a počinju virtualna? I koji je pravnički odnos snimke fizičkog objekta i samog tog objekta, ukoliko nije riječ o umjetničkom djelu zaštićenom autorskim pravom?

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , ,

Što se to zapravo dešava s glazbom?

21/12/2009 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | No comments

Šetajući kroz lijepi bijeli ZG grad nakon uspješne premijere predstave “Put oko svijeta u 80 dana” (ZKM, red. Krešo Dolenčić) za koju sam imao privilegiju pisati glazbu, palo mi je na pamet što se zapravo dešava s glazbenom industrijom.

U predstavi sam koristio bend, tj. mali orkestar (tuba, klarinet, jazz gitara, bubanj/udaraljke) koji svira uživo na sceni. Bend uživo može puno toga što se nikako drugačije ne može postići u kazalištu, što se najviše vidi u super sceni vožnje preko-oceanskim brodom koja počinje mirnim romantičnim razgovorom uz Tea for two, a zatim počinje nevrijeme i veliki valovi, i bend se, prateći zbivanja na sceni, polako raspada i postaje dio kulise koja opisuje ljuljanje broda lijevo-desno. Osim same interaktivnosti, nevjerovatan je i doživljaj kad sav zvuk dolazi sa scene i na prirodan se način stapa u glavama slušatelja. Zvuk benda uživo je pun i velik, ma kako tih bio.

Zašto u hi-tech blogu o suvremenoj glazbenoj industriji pišem o nečemu u čemu ne da nema digitalnog – nego nema čak niti struje (osim, priznajem, malog pojačanja indijske table, ali mislim da se moglo i bez toga)?

Stalno u posljednje vrijeme slušam da su se klinci navikli na taj grozni zvuk mp3-ca, iPod slušalica, malih kompjuterskih zvučnika ili čak i zvuka s mobitela. I da im je to OK. Ali što se zapravo tu dešava? I zašto CD više nije što je bio?

Kao producent s više od 20 godina iskustva (da, od moje prve produkcije Funny Hill: Vrijeme novih ljubavi prošle je više od 20 godina! Au al time flies) odgovorno tvrdim: CD je jeftina prevara. Zašto to mislim? Sjetimo se, album je zapravo snimak žive izvedbe. Supstitucija. Način da čujemo nešto što ne možemo čuti onako kako bi trebali, uživo. Neki će reći – ali što je s glazbom koju je nemoguće izvesti uživo? Što je s umjetnicima koji sami sviraju sve instrumente, kao što su Mike Oldfield, Prince ili Lenny Kravitz? OK, priznajem, razvoj glazbene produkcije donio je puno toga novoga. To nije ništa novo i stalno se periodički dešava. Npr, manje je poznat podatak da je u razvoju jazz glazbe veliku ulogu odigrala Pianola – to su oni klaviri koji su svirali na role. Naime, tad se glazba mogla snimiti samo tako da se direktno reže na ploču iz rezonantne trube, što je zvučalo vrlo loše, naročito za klaviriste koji klavir nisu mogli staviti baš gdje su htjeli (pretpostavljam da su se saksofonisti i klarinetisti fino naguravali oko trube… ;)  ) . Tako su kompozitori klavirske glazbe radije izdavali svitke za Pianolu jer je njezin zvuk bio, naravno puno bolji. I što se desilo? Ljudi koji su se bavili izradom glazbi za Pianole brzo su shvatili da mogu zaobići fizička ograničenja (tadašnjih) pianista, pa su počeli ubrzavati tempa i raditi gušće grozdove harmonija u lijevoj ruci. Tako je iz sporog i decentnog ragtime-a glazbe nastao frenetični stride piano iz kojeg su iznikli prvi velikani klavirskog jazza – Oscar Peterson, Art Tatum i Thelonious Monk. Dakle, ljudi su PRVO čuli nešto što se uopće tada nije moglo odsvirati, i zatim su to malo-pomalo naučili izvoditi uživo. Ne zvuči li vam to poznato? Poslušajte kako sad većina bubnjara svira – egzaktno, konkretno i disciplinirano. Baš me zanima od kud im to…

Da se vratimo na temu. Činjenica je – sad, kad je jasno da je diskografija kakvu smo poznavali propala (ne i glazbeni biznis u cjelosti!), koncerti – rasturaju. Pogledajte samo situaciju kod nas. Svi posljednji veliki koncerti bili su dupke puni, a slično je i sa manjim koncertima kvalitetnih stranih i domaćih izvođača. I to usred krize. Dakle, ljudi žele trošiti novac na glazbu. Ali?

Ti isti “glupi” klinci koji su se navikli na jeftini zvuk besplatne mp3 glazbe, zapravo rade pravu stvar. Ne pristaju na jeftinu prevaru, a snimke albuma su upravo to, jeftina prevara. Ne zato što je album jeftino ili jednostavno snimiti, nego zato što je glazba izvedena uživo nešto potpuno drugo. Trpati u isti koš sve to skupa pod nazivom “glazbena industrija” jednako je, po meni, kao kad bi TV program u dnevnim novinama zvali televizijskom produkcijom. Svirka je svirka, snimka je snimka. Snimka je samo INFORMACIJA o glazbi. Klinci ne žele “bogati” digitalni zvuk i ne fascinira ih neki skupi HiFi sustav koji vječnim tinejdžerima omogućuje da u udobnosti svoje dnevne sobe sami sebe prevare i u sjećanju iskopaju onaj feeling koji su imali dok su kao mladi haračili po klubovima, vječno gladni – svirke uživo.

OK, naravno, nisu svi ljubitelji glazbe u isto vrijeme i društvenjaci i fanovi gužve, prolivenog piva i čekanja u redu za ulaznicu. Ali nisu ni svi koncerti masovne zabave, i banalno je iznositi argumente tog tipa. Za one profinjenije, tu su (ili bi barem trebali biti, tj. ako nema biti će uskoro) profinjena koncertna mjesta, poput koncertnih dvorana i jazz klubova. Gdje je zvuk VELIK. Jer to je ono glavno – glazba uživo je VELIKA. Kad ju snimimo i donesemo kući ili u auto, ona može, ovisno o dubini našeg džepa, biti PRECIZNA, UGODNA, pa čak i možda ŠIROKA (ako imate veliku dnevnu sobu), ali nikad VELIKA.

Glazba je u svom zvuku velika samo uživo.

A moderne generacije žele velike stvari, jer u ovom svijetu koji je kao džungla prepuna svega i svačega – samo velike stvari mogu uopće zaokupiti nečiju pažnju na duže od 5 minuta.

  • Share/Bookmark

Tko se mača laća… La Cucaracha

08/12/2009 in Glazba 2.0, Management, Moji eseji by Dus | 1 comment

Obzirom na uobičajeno gust poslovni i privatni raspored u prosincu nikako ne uspijevam napisati novi post! Ali upravo sam pročitao vrlo zanimljivu i kontroverznu vijest koja me potakla da ipak smislim pola sata vremena za moju omiljenu sporednu aktivnost.

Mali uvod: Proteklih godinu dana najviše sam pisao o raznim oblicima zloupotrebe autorskog prava od strane korisnika glazbe. Pirati, ovakvi ili onakvi, bili su sasvim sigurno najčešći gosti Glazbe 2.0. To je posljedica mog interesa za tu temu, obzirom da sam na neki način “na dvije stolice”. S jedne sam strane glazbeni autor, i time direktno zainteresiran za poštivanje autorskih prava od kojih u velikoj mjeri živim. S druge pak strane “surfam” na valu Novog Digitalnog Doba u kojem je očigledno sve isto kao prije, samo – malo drugačije :)

Pa je tako moguće da kućanica zbog prevelike ljubavi prema glazbi mora platiti višemilijunske iznose oštećenim diskografima i publisherima. I to bez da je i u jednom trenutku makar i pokušala imati bilo kakvu materijalnu korist od svog “zlodjela”. U isto to vrijeme širom svijeta niču mp3 shopovi u kojima se za neku smiješnu, ali ipak konkretnu lovu može kupiti sve i svašta, pa tako i cijeli niz pjesama u kojima sam prisutan kao autor ili ko-autor. I nitko im ne može ništa. Life is unfair, kill yourself or get over it.

I onda me razveseli kad se pojavi proces kao što je ovaj o kome ću sad malo pisati. Važno je napomenuti da sam u međuvremenu sjeo i u treću stolicu i postao direktor glazbene kompanije Tom Tom Music koja se bavi svime što je vezano uz glazbu s naglaskom na artist development i nove medije. Dakle, između ostalog sad sam i diskograf, pa sam nedavno osobno odnio svojih prvih 200 CD-a grupe Mangroove u dućan Croatia Records u Bogovićevoj gdje ćete ih moći kupiti za 50 kn po komadu, te zatim s tim istim CD-om besplatno ući na promociju benda 15.12. u MultiMedijalnom Centru Studio u Vlaškoj (bivše kino Studio).

Sve se plati, sve se vrati

U Kanadi je velika skupina glazbenika pokrenula masovnu tužbu protiv velikih diskografa zbog povrede – autorskih prava! Eto zanimljivog obrata.

O čemu se radi? Život svake uspješne pjesme prolazi sličan put. Prvo se pjesma objavi na albumu, a zatim na raznim kompilacijama kojima diskograf pokušava dodatno zaraditi od iste master snimke. Sjećate se, to su sve one ljetne, zimske, sportske, ljubavne, plesne, Best Of i druge kompilacije koje su u katalogu svakog velikog diskografa sasvim sigurno neka od najprodavanijih izdanja.

U ugovoru koji izvođači potpisuju s diskografima uvijek postoji klauzula kojom se garantira učestvovanje u svim zaradama nastalim eksploatacijom snimke, a diskograf obavezuje na prijavljivanje i davanje na odobrenje svake takve dodatne upotrebe. No, početkom 80-tih, u doba globalne hiper-ekspanzije glazbene industrije, stvorena su neka nova pravila. Izmišljena je “lista čekanja” (pending list). Kako bi se ubrzala i olakšala procedura oko izdavanja kompilacija, stvorene su liste čekanja u koje su zapisivane informacije o upotrebama pjesama nekog izvođača na drugim izdanjima, kako bi se “jednom u budućnosti” izvršila isplata. Godine su prolazile, liste su bile sve duže i duže, a novaca – nigdje.

U ovom trenutku, ukupna lista pjesama za koje udruženi izvođači (a među njima su i pravni sljedbenici Chat Bakera, između ostalih) traže odštetu iznosi čak 300,000 pjesama. Iznosi o kojima je riječ nisu astronomski, ali nisu ni beznačajni – riječ je o gotovo 50 miliona $ samo za direktno oštećenje, odnosno ne-isplaćene honorare. Ali nije to sve. Potaknuti licemjernošću novonastale situacije – da upravo veliki diskografi, koji tuže kućanice za milione dolara, sami “muljaju” i ne plaćaju izvođačima što im pripada – skupina je odlučila tražiti ne samo izravnu odštetu, nego ne i odštetu zbog povrede prava te kao pedagošku mjeru, nalik na one odštete koje su za velike tražili njihovi odvjetnici. Tako bi se ukupan iznos povrede za svaku pjesmu mogao popesti i do 20,000 $, ili, u zbroju, čak 6 milijardi $! Stručne detalje možete pročitati u blogu Michealea Geista, profesora prava s Univerziteta u Otawi.

Bitka, naravno, tek počinje. Ipak, za razliku od slučajeva file-sharinga, gdje je situacija bila dosta nejasna s pravnog stajališta, ovdje je riječ o čistoj povredi ugovornih prava i zloupotrebi poslovnog odnosa.

Bez obzira na daljnji razvoj situacije oko ovog procesa, vjerujem da je riječ o značajnom mile-stone-u za budućnost. Zašto? Gledano iz nove perspektive direktora glazbene kompanije, jasno mi je da neki stari principi više nisu održivi. Nedavno sam vidio jedan ugovor po kojemu izvođač 20 godina dobiva 8% od svih prodanih snimaka, a nakon toga – ništa?!?

Ne, kužim, kakav je to biznis? Po meni, on se oduvijek zasnivao velikim dijelom na jednom činjenici. A to je da glazbenike uglavnom biznis ne zanima i ne razumiju ga, pa su skloni potpisati što im se stavi pod nos.

Prilika čini lopova, kažu. No, je li lopov koji je “samo” iskoristio priliku zato manje kriv? Da li je ugovor, savršeno zakonit, koji je potpisala osoba koja nema pojma što potpisuje, nešto što može garantirati uspjeh poduzeća na duge staze u doba kad se informacije šire svjetlosnom brzinom? Ima li uopće više smisla zarađivati na način da nekog na neki način “zezneš”?

Ne, nisam naivan, jasno mi je da je svijet takav kakav je. Samo, mislim da je u današnje doba graditi posao na prijevari jednostavno – neisplativo.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , ,

Yin i Yang glazbene industrije

29/11/2009 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | 7 comments

U petak sam bio gost na okruglom stolu o autorskim pravima u smislu novih medija i interneta. Uprkos velikom entuzijazmu koji je postojao u pripremi našeg nastupa kojeg je inicirao medijski mag Ozren Kanceljak u suradnji s domaćinom Mladenom Vukmirom, stručnjakom za pitanja intelektualnog vlasništa, moj je krajnji dojam da je ton našeg nastupa bio promašen. Istina, predstavili smo puno intrigantnih činjenica i statistika, ali poanta je bila nerazumljiva i slaba. Ton nije bio u dovoljnoj mjeri prilagođen prilici i publici. Moj je doprinos u svemu tome ispao potpuno drugačiji nego što sam ga bio zamislio, jer je ispalo da se zalažem za izumiranje autorskog prava i puštanje svima na volju da rade što god žele. Čitateljima ovog bloga sasvim je sigurno jasno da to nema veze s mojim stavovima.

No, što je tu je. Dobra je stvar da smo potakli diskusiju u kojoj su se čuli najrazličitiji mogući stavovi, poput npr. inteligentnih ali pretjeranih strahova Paola Sfeccija ispred Hrvatske Glazbene Unije o tome da na internetu nema slobode i da je riječ o velikoj zavjeri s ciljem stvaranja potpuno kontroliranog svjetskog sustava. Mislim da bi Paolo trebao malo dublje zaorati po internetu. Problem postoji, ali na svu sreću internet je još uvijek u velikoj mjeri jedini nekontrolirani komunikacijski kanal, a to što on govori odnosi se samo i isključivo na mainstream medije koje mlade generacije ionako više uopće ne percipiraju niti ih uzimaju za relevantne izvore informacija. Tomo IDM je stvari lucidno pojednostavnio i rekao da je sve skupa prenapuhano, da glazbeni biznis stalno raste, i da problema uopće nema, barem za one koji se ozbiljno bave glazbom, a ozbiljno se nečim baviti oduvijek je značilo biti u toku i pratiti zbivanja. Dakle, “nadrapali” su samo oni koji nisu pazili što se dešava i koji su živjeli u svom svijetu iluzija.

No cijeli me je taj događaj inspirao na jedno razmišljanje u kojem su se spojila neka moja znanja iz drugih životnih područja. Riječ je o taoističkoj filozofiji yina i yanga. Za one koji o tome nemaju baš nekog pojma, samo ukratko. Kineska tradicija svijet promatra kao dinamički sustav međuigre različitih energija koje su u vječnim stanjima transformacija iz jednog oblika u drugi. Dva glavna oblika energije su yin i yang. Yin označava ekspanziju i kretanje od centra prema periferiji, razrjeđivanje, a yang kontrakciju i kretanje prema središtu, zgušnjavanje. Svaki fenomen na ovom svijetu sačinjen je od ove dvije energije u raznim omjerima i raznim fazama transformacije, pri čemu su davno uočena vrlo egzaktna i univerzalna pravila. Da ne odemo u preveliku ezoteriju (jer tome ovdje nije mjesto), navest ću ovdje samo  dva pravila na kojima ću pokazati jedno drugačije viđenje trenutačnog stanja u glazbenog industriji i kako je do njega došlo.

- Što ima lice, ima i naličje – Svi fenomeni imaju dvije strane, jednu koju vidimo kao sam taj fenomen, i drugu koju vidimo kao njegovu posljedicu.

- Što je veće lice, veće je i naličje – Te dvije strane su proporcionalne po svojoj veličini.

Vratimo se malo u povijest. Diskografija je bila analogna i štampanje svakog primjerka iziskivalo je konkretna materijalna sredstva uz tehnologiju koja nije bila lagano dostupna zbog svoje kompleksnosti, veličine i cijene (tzv. rezači ploča). Znači, time se mogao baviti samo “biznismen” koji je imao na raspolaganju sredstva za ulaganje. Kopirati se nije moglo baš samo tako.

Glazbeni je biznis tada bio OK, prilično balansiran između zarada od koncerata i diskografije.

Tada se pojavila Phillipsova kazeta. Na kazetu se moglo neizmjerno jeftinije snimati glazbu, a same su sprave bile puno manje i efikasnije. Razvili su se novi biznis modeli i diskografija je doživjela prvi boom. Makar nisu svi mogli imati gramofon, svi su mogli imati kazetofon, a kazete su mogle biti puno jeftinije od ploča. Osim toga, ne zaboravimo tu važnu činjenicu, kazete su se mogle slušati u autima!

To je dakle bilo lice. Što je s naličjem? Sustav koji je dobar za biznis, i koji mu omogućuje veći profit i veće brojke, nudi to isto i onima koji ga zloupotrebljavaju i koriste na svoj način. Nisu samo biznisi mogli lako snimati na kazete – mogli su to i ljudi. I tako su ljudi počeli snimati kazete i na taj način izbjegavati kupovinu. Prazna kazeta bila je puno jeftinija. Osim same cijene, na kazete se mogla snimiti i glazba koja se nije mogla kupiti u dućanima (obratite na ovo pažnju!). Snimalo se s radija glazbu koja je tek donesena “izvana”. Zatim su se i presnimavale kazete. Radili su se prvi miksevi, pa otuda i pojam “mix tape”. To je bila prva demokratizacija. Svatko je mogao vrlo lako postati amater-diskograf (kazetograf? :) ). Neki su to radili puno jer ih je veselilo. Neki nisu uopće nikad. Neki su prodavali snimljene kazete “na crno” i fino zarađivali. Drugi su to s gnušanjem gledali i izjavljivali da je to fuj i da nikad ne bi kupili takve “piratske” kazete.

Onda je došla zanimljiva međufaza. Pojavio se CD kao digitalni medij. Pojavili su se kompjuteri. Programi za neke kompjutere prodavali su se na kazetama (lice, lagana distribucija – veliki profit) što znači da su se mogli i presnimavati (naličje, lagano distribucija – lagana zloupotreba). Postojale su i neke zaštite, pojavili su se prvi crackeri koji su ih razbijali. Stvorila se cijela zajednica pirata koji su prodavali igrice na kazetama. Cijelo to vrijeme CD je rasturao. Nakon prvih par godina cijena proizvodnje je drastično pala, ali cijene CD-a su ostale izuzetno i neopravdano visoke. Kazete su se i dalje prodavale (i presnimavale).

CD je bio “cool”, “cyber”, “techno” itd. S razvojem tehnologije pojavile su se i prvi pržilice za CD-e. I eto novog ciklusa. Ono što je lagano i jeftino za proizvodnju (lice) lagano je i za zloupotrebu (naličje).Oni isti pirati sad su se prebacili na CD-e a pojavili su se i brojni novi, jer je pržilica postala sastavni dio svakog boljeg PC-a.

Usporedo se pojavio i mp3 zapis koji je omogućavao značajno smanjenje veličine glazbenog zapisa i time omogućio širenje glazbe internetom. Cijelo to vrijeme diskografi su prodavali CD-e u dućanima i uživali u visokim profitnim stopama. To je bila “zlatna era” diskografije. Glazba se širila i postala glavna “spika”. MTV, megazvijezde, ogromne multimilijunske tiraže (lice). U svemu tome utopio se underground i kvalitetna glazba. Šund je donosio ogromnu zaradu i sve je teže bilo naći dobru glazbu. To je potaknulo je ljude na ideju o tome da žele moći lakše doći do glazbe koje u dućanima nema (naličje). Tako su nastali prvi file-sharing servisi koji su u početku bili isključivo namijenjeni za dijeljenje manje isfurane glazbe (Kazaa). Tek kasnije su se tim kanalima počeli širiti i hitovi. A posljedica tog razvoja je današnje stanje.

Dakle, možemo pratiti kroz povijest kako je u svakom sljedećem koraku razvoj tehnologije koja je glazbenoj industriji omogućavala veće profite (veće lice) u isto vrijeme omogućio i lakšu ilegalnu distribuciju (veće naličje). Što se lagano i jeftino proizvodi, lagano se i jeftino kopira.

Poanta je da se ne treba, dakle, čuditi trenutnom stanju, jer ono nije ni na koji način drugačije niti novo. Umjesto da razbijamo glavu nad time što i kako s diskografijom, trebamo se fokusirati na ono što možemo proizvoditi i nuditi, a da je nemoguće ili jako teško kopirati. Što je to danas? Odnos. Ma što god pirati napravili, nikad neće moći zamijeniti osjećaj povezanosti ljubitelja glazbe i njegovog benda. Osjećaj pripadnosti koji donosi članostvo u fan klubovima i sličnim formama ne može se iskopirati niti zamijeniti nečim “dovoljno dobrim”. Ili ste član, ili niste. Nema između.

Glazbena industrija mora se pomaknuti od proizvodnje robe prema pružanju usluga ljubiteljima glazbe. To je spika.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , ,

Jamie Thomas Rasset ne želi platiti 1,92 miliona $, ili “Jesmo li se malo izgubili svi skupa?”

03/07/2009 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | 2 comments

Jamie Thomas Rasset, nedavno osuđena na 1.92 miliona dolara kazne zbog dijeljenja 24 pjesme internetom, odlučila je ići do kraja i ne pristati na pogodbu. Odvjetnički tim, očigledno, računa na kažnjavanje pohlepe diskografske industrije kojoj je dosuđeno čak 80,000$ kazne po svakoj uploadanoj pjesmi!

Kažnjavanje amaterske distribucije

Bit će zanimljivo vidjeti kako će posrnula industrija pokušati dokazati da je svojim činom Jamie oduzela takav iznos novca za svaku pjesmu. Jedna od okolnosti koja bi mogla isplivati je i činjenica da ljubitelji glazbe često dijele pojedinačne pjesme s albuma, pa diskografi kao štetu računaju manjak uzrokovan činjenicom da je glavni singl s albuma moguće skinuti besplatno, zbog čega ljudi ne kupe cijeli album.
No, jesu li ljudi krivi što (tada, 2003.) nije (bilo) moguće kupiti samo jednu pjesmu s albuma? Mogu li se ljudi kažnjavati zbog pokušaja da distribuciju prilagode svojim potrebama u situaciji u kojoj im korporacije ne nude adekvatan model koji bi ih zadovoljio? Je li pravo na distribuciju glazbe i medijskih sadržaja nešto što treba i smije biti zaštićeno u paketu s autorskim pravima u cjelosti? Može li amaterska distribucija biti kažnjena po korporativnim mjerilima, samo zbog činjenice da na internetu vlada zakon velikih brojeva?
Jer, a ovo govorim kao autor, potpuno je, iz temelja je kriva tvrdnja da je kopiranje djela u smislu njegove upotrebe unutar novog djela (takozvana “krađa” pjesme), ili kopiranje djela u smislu njegove nezakonite prodaje (prženje jeftinih CD-a, naplaćivanje pristupa sharing stranicama), u istom rangu prekršaja kao dolaženje do pjesme koju netko želi čuti, ili omogućavanje drugima da tu istu pjesmu čuju. Obzirom da je pravno-kazneni sustav zamišljen da djeluje ne samo kao kažnjavajuća, nego i kao korektivna institucija koja u velikoj mjeri utječe na moralno-etičke standarde (jer ako si za nešto kažnjen, onda se to “ne smije” raditi, a ako nisi, onda se “smije”), motiv mora biti jedan od ključnih faktora prilikom dosuđivanja kazne. Krađa iz neimaštine ili nemogućnosti da se do nečega dođe na drugi način nešto je potpuno drugačije od krađe iz obijesti ili iz želje za zaradom.

Trebamo li zakone o zaštiti ljudske vrste od korporacija?

Ako to prihvatimo, onda je dozvoljeno razmišljati na sljedeći način: ukoliko je Jamie Thomas Rasset pjesme svjesno stavila na internet s ciljem da ih da drugima na skidanje, “jer tako svi rade”, i jer to predstavlja dio općeg obrasca ponašanja neke generacije, koji nije usmjeren na komercijalnu eksploataciju, niti je rezultat obijesnog ponašanja, već ljubavi prema glazbi i potrebi za učestvovanjem u široj socijalnoj zajednici s nekim doprinosom (makar je u ovom slučaju riječ o doprinosu tuđim vlasništvom), i ukoliko je za to kažnjena s 80,000$ kazne po svakoj pjesmi – kolika bi kazna trebala biti za (neuhvaćene) prekršitelje koji prodaju kopirane pjesme s namjerom komercijalnog profita?
Ovdje se radi o temeljnom pitanju: treba li zakon prvenstveno štititi pojedinačne pravne i fizičke osobe, ili ljude kao vrstu? Naravno, svaki će mi pravnik odgovoriti – nije moguće pravno štititi ljude kao vrstu. OK, prihvaćam to. Ali, može li mi onda netko reći, tko i kako štiti ljudsku vrstu? Ako imamo organizacije za zaštitu ugroženih vrsta, zašto nemamo organizaciju ili sustav za zaštitu ljudske vrste? Pretpostavljam, zato što (još uvijek) smatramo da nismo ugroženi.
Međutim, sa svakim ovakvim procesom, u kojem jedna pravna osoba argumentom sile vrši disproporcionalan pritisak na neku fizičku osobu, ljudska vrsta postaje sve ugroženija. Jesu li korporacije oblik ljudskog organiziranja s ciljem postizanja većeg stupnja sreće?
Ili su možda sve više ljudi oblik biološkog organiziranja s ciljem postizanja većeg stupnja profita korporacija?
Nismo li se malo izgubili svi skupa?

  • Share/Bookmark

Ljetnja shema bloga Glazba 2.0

08/06/2009 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | 1 comment

Dragi moji glazbeni fanatici,

u proteklih tjedan dana dobio sam četiri vrlo slična komentara od potpuno različitih ljudi. Obzirom da primam vrlo slab feeback od ovog bloga, makar vidim da je relativno rado čitan (redovnih 80-tak čitatelja), ne mogu ove komentare ne uzeti ozbiljno.

Tipski komentar ide ovako nekako:

  1. Svaka čast! Super je blog. To nam treba, dobro je da netko gura te teme.
  2. Puno sam naučio, sad drugačije gledam na sve to skupa.
  3. Malo smanji količnu, ne mogu to sve pratiti, ne gledam par dana i onda kad dođem već ima hrpa, pa samo pregledam naslove.
  4. Daj malo pojačaj domaće teme, pol tog je američka spika, je zanimljivo, ali nemam niš od toga.

To me natjeralo da si malo produmam, pa sam jučer otišao na Sljeme i provrtio putem sve u glavi.

Zaključak – ljudi su u svemu u pravu. Blog još uvijek pišem kao da ga pišem sam sebi… Dakle, ako nekog Glazba 2.0 stvarno tako luđački zanima kao mene, ima na blogu sa strane linkove s kojih i ja skupljam vijesti, i može i sam to pratiti. Nije to neki ne znam kakav nivo engleskog, naročito za fanatike  u 2.0 smislu. Ali, ako mu je to zanimljivo, i važno, ali ne i presudno, onda je višak vijesti zapravo loš i odbija. A to znači da nisam odradio kvalitetnu selekciju, koja je zapravo puno važnija od samog prenošenja i prevođenja.

Razmišljaj globalno, djeluj lokalno

Ukratko, došlo je vrijeme da počnemo stvarati nešto što se stvarno smije zvati Glazba 2.0, umjesto Music 2.0. Vidim to kao centralno mjesto za razmjenu podataka o 2.0 upotrebi weba u glazbi, ali lokalno. Koga zanima svjetski web, ima linkove sa strane. Isto tako, pozivam vas da mi šaljete na info@glazba20.com sve što god saznate o domaćoj 2.0 situaciji (besplatni download, novi webovi, viralni marketing, uspjesi vani, promo akcije, tribine itd). Imam i neku ideju o seriji tribina Glazba 2.0 u prekrasnom novom prostoru Radija 101, gdje bih volio vidjeti za istim stolom “desne” i “lijeve” (copyright-copyleft), tj. ekipu oko Creative Commonsa i ljude iz hrvatskog glazbenog biznisa. Mislim da nije slučajno da sam smješten negdje između ta dva svijeta, volim i razumijem i jedan i drugi, i vjerujem da bi i jednoj i drugoj strani koristio jedan kvalitetan i moderiran dijalog. Ako netko od vas misli da tu ima nečega, gurnite me malo, nekako sam neodlučan što se toga tiče pa bi mi tu podrška dobro došla.

Dolazi nam ljeto

S druge pak strane, dolazi ljeto, sve je (fala bogu) gluplje ćupiti doma i buljiti u ekran, ide se van, moving i te spike. Vidim i po blogu da lagano stvar pada, a znam iz komentara da nije zbog pada interesa, nego su ljudi jednostavno manje pred kompjuterom, a više vani.

Dakle, od danas, pa sve do tamo negdje iza ljeta blog ću pripremati jednom tjedno za cijeli tjedan, s time da ću probrane vijesti od prošlog tjedna podijeliti u male skupine i puštati ih dan za danom kao odvojene kratke blogove, osim ukoliko se ne desi nešto veće što baš zahtijeva hitnu objavu.

Osim toga, neću više slati obavijesti svima o novom postu putem maila, jer bi se nekim ljudima mogao bezveze puniti mailbox. Nego, lijepo, ili dođite samoinicijativno tu i tamo na blog pa provirite, ili se pretplatite na RSS (za one koji to ne znaju, samo stisnite onu lijepu ikonu na desnom kraju linije za upis URL-a, znači desno desno od http://www.glazba20.com/blog/).

U međuvremenu… Spread the word! Knjiga je dosad skinuta preko 200 puta, ali vjerujem da je to samo vrh ledene sante i da bi ju progutalo barem još njih 1500-2000 kad bi samo znali da postoji. Svi se malo vrtimo u istim krugovima, teško je probiti se van među sve one koje ove teme zanimaju, a nisu iz našeg užeg kruga. Zato izuzetno cijenim svaki doprinos ovom Homeinijevskom viralnom marketingu. Nemojte puno razmišljati, nego jednostavno pošaljite link na glazba20.com na sve žive mailove koje imate u mailboxu. Neki će od njih sigurno sjesti na plodno tlo i tako se raširiti izvan ove naše oligarhije.

A neka intucijia mi govori da će se među tim glasovima naći oni s nekim pravim porukama za nas sve!

Svako dobro,
Zvonimir Dusper – Dus

  • Share/Bookmark

Tags: , , ,

Twitter je postao mreža za razmjenu sadržaja

04/06/2009 in Glazba 2.0, Moji eseji by Dus | No comments

Nedavno istraživanje internetskog protoka vezanog uz najnoviji svjetski 2.0 fenomenom zvan Twitter, pokazalo je da je Twitter sličiniji Wikipediji nego Facebook-u ili MySpace-u. Naime, 10% korisnika odgovorno je za 90% tweetova.

Twitter u podacima

Twitter u podacima

Što to znači? Najbitnija posljedica takvih brojki je činjenica da one ukazuju na profil korisnika. Twitter se sve više koristi za razmjenu sadržaja. Za razliku od jednostavnog status update-a kakav postoji u Facebooku, korisnici socijalne mreže nazvane po zvuku koji proizvode ptičice taj servis ne koriste da bi odgovorili na pitanje “Kako sam?”, već na puno dublje i značajnije: “Što ima?”. Odgovor, naravno, i dalje može biti jednostavna rečenica ili dvije. Ali vrlo je često odgovor na pitanje link na neko internetsko mjesto, koje može sadržavati sliku, zvuk, video, prezentaciju, grafikone, pdf dokument, blog, forum i slično. Dok je kod Facebooka i MySpace-a naglašeno ostajanje na unutar socijalne mreže, Twitter je orijentiran na cjelokupni web prostor i nema granice. Dapače, korištenje desktop aplikacija podržano je od samog početka, tako da je, na primjer, trenutno u Kini dostupan jedino Twitter – jer je neovisan o http protokolu i ne može ga se tako lako “zblokirati”. Budućnost je, izgleda, ipak u smjeru horizontalnog interneta u kojem su svi čvorovi ravnopravni.

Uz pomoć brojnih 3rd party alata (short urls, TwtPic, TwtDoc itd) Twitter se smjestio u dolinu zvanu Distribucija. Distribucija je posljednja kula slijepih vojskovođa tradicionalnijih i prošlosti okrenutih korporacija. Odbijanje da se prihvate otvoreni distribucijski modeli, koji bi se zatim mogli monetizirati i pretvoriti u najveći svjetski biznis – zamislite 4 milijardi ljudi koji imaju pristup internetu kako sudjeluju na tržištu usluga distrubucije! – čini se najizglednijim kandidatom za osiguravanje kraha današnjeg kapitalističkog modela.

Web 2.0 došao je na mala vrata, tiho, nezvan i sam. Smislili su ga zanesenjaci kojima se činilo da Web ipak može biti više od “nove televizije”. Nekad davno, u počecima, kad sam osjetio prvi zanos Interneta i napisao svoj Free Float Of Information Manifest inspiriran epohalnim djelom Tertium Organum P.D. Ouspenskog (koji je, by the way, razlogom zašto se naši megauspješni produkt dizajneri Numen baš tako zovu, a i njihova nova serija svjetlosnih objekata u velikoj je mjeri inspirirana ovom knjigom :) ), činilo mi se da smo doista ušli u neko Novo Doba. Ouspensky je u toj čudnovatoj knjizi koja na neponovljiv način razvija moć apstrakne imaginacije na kraju poentirao rečenicom:

“EVERYTHING THAT ARRESTS THE MOVEMENT OF THOUGHT IS FALSE”, odnosno, “Sve što zaustavlja kretanje misli nije ispravno”.

I tako smo dobili Web 2.0 u kojem Kontrola postaje sekundarna, a Kreacija dolazi na zasluženi tron, onaj koji oduvijek zapravo i ima, koliko god se određene skupine ljudi, udružene u tzv. Zajedničke Interese, protivili tome. Ali ne Kreacija kao Autorsko Djelo, kao Moje, kao Ja Sam To Napravio, nego Kreacija kao osnovni princip života.

I zato se sad nezaustavljivo krećemo prema Webu 3.0. Svi sudionici Interneta dobivaju mogućnost sudjelovati u podjeli zarade. Sudjelovanje u kreaciji, distribuciji ili kontekstualiziranju sadržaja (stvaranje konteksta koji podiže vrijednost sadržaja, kao što su blogovi, playliste, user search engini itd) moći će biti kompenzirano udjelom u zaradu web stranice od oglasa ili pretplata.

Ako vam je ova cutting edge tema zanimljiva, imate nešto manje od 9 minuta, i razumijete govorni engleski (s hrvatskim naglaskom :) ), pogledajte moju YouTube prezentaciju The Evolution Of Music Biz Pyramid. Uskoro stiže i hrvatska verzija :)

Brzopotezne vijesti

  • CEO MySpace-a Owen Van Natta: MySpace se mora modernizirati ili će propasti. Pogledajte interview.
  • YouTube objavio YouTube XL, odličan novi skin namijenjen gledanju YouTube na BoxSetovima, nalik na običan TV
  • Iggli je kreator odličnog novog servisa Invite koji povezuje ljubitelje svirke uživo u socijalnu mrežu.
  • Facebook je uveo Ads for Pages and Events, fleksibilni sustav oglasa, i platformu za Nokia Ovi mobitele.
  • Ako vas interesira kako svijet izgleda iza kulisa velikog glazbenog biznisa, pogledajte internu stranicu vijesti kompanije Orchard.
  • Uvrštavanje kataloga Sony u indy web store eMusic izaziva lavine nezadovoljstva kod napredne i zahtjevne publike.
  • Evo odlične ideje za poklon vašim najdražima: Music Vest :)
  • Joss Stone je spremna žrtvovati 2 miliona $ da se izvuče iz ralja diskografa EMI s kojim je nezadovoljna još od 2007, kad ga je kupila privatna investitorska tvrtka Terra Firma. Svoje nezadovoljstvo je čak ovjekovječila i u pjesmi Free Me.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Daniel Ek (CEO Spotify): Filesharing postoji zbog potrebe za nalaženjem glazbe koju glazbeni biznis nije prepoznao

03/06/2009 in Glazba 2.0, Interview, Moji eseji by Dus | No comments

Za uvod u ovu zanimljivu temu, nešto s domaćeg terena. Dobio sam odgovor na moja pitanja Vip Netu vezano uz njihovu novu propagandnu akciju VIP MUSIC CLUB (by the way, skužio sam da i ja to dosta solidno reklamiram bez kompenzacije… :) ). Da vas podsjetim, pitanja su bila:

  1. Kako je točno riješeno pitanje plaćanja autorskih (mehaničkih) i master (diskografskih) prava s HDS-ZAMP-om?
  2. Kako su riješena individualna (sinkronizacijska) prava s vlasnicima prava, obzirom da se radi o propagandnoj akciji za brand VIP? Ponuđene
    pjesme pridonose reklami branda (VIP), a skidaju se s brandiranih stranica, pa, koliko mi je poznato, nije dovoljno samo rješavanje kolektivnih prava (iz prvog
    pitanja).
  3. Imate li neke inicijalne rezultate (koje smijete podijeliti s javnošću)? Kakav je odaziv potrosača? Koliko se ljudi dosad prijavilo u klub?

Evo i anonimnog službenog odgovora Korporativnih komunikacija VIP NET-a.

Poštovani,

sva prava koja je Vipnet trebao riješiti po zakonu, riješena su potpisanim ugovorima s HDS ZAMP-om i izdavačkim kućama. Detalje ugovora vam na žalost ne možemo komunicirati jer su svi Vipnetovi ugovori stvar dogovora između poslovnih partnera.

Vip music club usluga omogućuje Vipnetovim korisnicima besplatni download određenih pjesama te smo prethodno s nadležnim tijelima i ovlaštenim osobama riješili pitanje svih prava sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske.

Korisnici su prepoznali prednosti Vip music club usluge jer im omogućava da u bilo kojem trenutku mogu besplatno skinuti preko 55.000 pjesama na svoje mobilne telefone, a trenutni broj korisnika u skladu je s našim očekivanjima i planovima.

Srdačan pozdrav,

Korporativne komunikacije Vipneta

Moj komentar: kao prvo, smatram zastarjelom praksom da se na ovakav tip upita odgovara anonimno. No, kao što kaže univerzalni vic “Zašto pas liže jaja? Zato što može.”. Ok, idemo dalje.

Odgovor je u najmanju ruku neuk i neprecizan, a osim toga ima i prizvuk “Super sam, jer sam lijep, pametan i dobar”.  Niti na jedno pitanje nisam dobio ni približno konkretan odgovor, s tim da je odgovor na drugo pitanje u potpunosti preskočen.

Informaciju o ovom projektu proslijedio sam Gerdu Leonhardu, autoru knjige Glazba 2.0. Evo njegovog komentara:

Po meni, svaki početak je dobar, ali dok god žele a) sačuvati glazbu od njezinog dijeljenja, b) kontrolirati cijene licencirajući samo neku glazbu za neke ljude za neke svrhe… to neće ići. Ne možeš imati i ovce i novce.

Kad sam prvi put pisao o ovoj temi, nisam još znao za neke detalje, kao što su DRM zaštita pjesama (tako da ih možete svirati samo mobitelu na kojem ste ih skinuli) i ograničenje broja slušanja (koje nisam točno shvatio, ako neko zna nek mi objasni?). U trenutku u kojem je jasno da je DRM za glazbu iza nas (iTunes, Walmart, Amazon nude samo slobodne zapise), ovakva akcija je u najmanju ruku uvredljiva. Šta smo mi neka selendra u Tunguziji? Ne kužim. Ljudi, pa naši klinci su totalno up-to-date sa svijetom! Jeste li uopće ikad švrljali po hrvatskom Fejsu? Di vi živite? Jadno. Ne shvaćam koji je smisao u tome da se pokreće akcija koja je u startu 3 godine zastarjela, i to na ovako malom tržištu. Zar ne bi bilo puno pametnije upravo ovakvo sitno i dinamično tržište iskoristiti za neki napredniji eksperiment, umjesto da se na njemu svjetski prihvaćeni trend preoblikovanja glazbene industrije koristi za jeftinu reklamu, i to u svojoj 3 godine staroj formi? Skidaj besplatno? Vraga besplatno, kad je to promocija brenda. Sve se to plaća. Skini što? Zaštićene DRM zapise s ograničenim brojem puštanja? Super poruka klincima. Evo vam besplatne stvari, ali ako ih želite slušati na iPodu ili ih pustiti prijateljima na Fejsu, snađite se. I onda se čudite da klinci koriste P2P filesharing? Get a life. Ako mene pitate, očekujete uskoro da neki od tih klinaca razbije vaš DRM pa ćete vidjeti što je besplatno kad te pjesme zasviraju na T Mobile i Tele 2 mobitelima. A imali ste super šansu upisati se ne samo u domaću, nego i svjetsku povijest glazbene industrije.

Daniel Ek (CEO Spotify): Filesharing je nastao zbog potrebe za nalaženjem glazbe koju glazbeni biznis nije prepoznao

Jedan od urednika časopisa Rolling Stone, kojeg smo nedavno imali prilike upoznati na ovom blogu, napravio je interview s Danielom Ekom, osnivačem i glavnim menadžerom glazbenog servisa Spotify (o kojem sam isto tako u posljednje vrijeme dosta pisao).

The Music Void – Daniel Ek on MUZU.

Daniel Ek (25) svoj je prvi internet projekt pokrenuo s 14 godina, baš u vrijeme uzleta Napstera. Kultura P2P filesharing u potpunosti je oblikovala njegov svjetonazor i većinu vremena posvetio je nalaženju dobrog alternativnog i legalnog rješenja za funkcionalnost koja ga je oduševila na Napsteru. Naime, u interviewu Daniel govori o tome kako je glazbu okrivao preko Napstera koristeći mogućnost uvida u tuđe Library-e. Kad bi našao neku pjesmu koja mu se sviđala, osim nje bi skinuo i cijeli library korisnika koji ju je stavio na mrežu. Birao je one s najbržim vezama, što također navodi kao apsurd: “Moj je glazbeni ukus u velikoj mjeri bio oblikovan ukusom ljudi s brzim internet vezama”. 2002. godine osnivači P2P web servisa Kazaa (koji su, ako to niste znali, nešto kasnije pokrenuli Skype) predložili su mu da prekine sa svojim razvojem aplikacije za on-demand P2P streaming jer bi mogao “udariti glavom o zid”, što je Daniel i poslušao, i sljedećih par godina proveo okrenut drugim web projektima (Stardoll, web igra za klince s preko 30,000,000 članova). No, 2006, kad je završio rad na projektu Stardoll, postalo mu je dosadno i odlučio se posvetiti svojoj staroj strasti – distribuciji glazbe. U međuvremenu se situacija znatno promijenila i usijane glave u glazbenoj industriji počele su shvaćati poantu, koju Ek iznosi na sljedeći način:

Ljudi su prvenstveno na P2P servisima jer traže glazbu, a ne zato  da bi ju dobili besplatno. Nema smisla plaćati 1$ za skidanje pjesme samo zato da bi čuli da li vam se ona sviđa. Ako ništa drugo, gdje je money back guaranty? :)

Kao strastveni file-sharer iz mlađih dana, on to govori prvenstveno iz svog iskustva. Vjerujem da se od ovog mojim brojnim kolegama iz glazbene industrije diže kosa na glavi, ali predložio bih im da još jednom razmisle. Slušati glazbu da bi se na nju nakačio, i kupiti glazbu na koju si nakačen, dvije su potpuno odvojene stvari. U suvremenom svijetu, ovo prvo se radi na kompjuterima, unutar socijalnih mreža, koje imaju funkciju (tužno ali istinito) nekadašnjih plesnjaka i omiljenih radio emisija koje su se slušale “kod nekog”. Ovo drugo se radi na iPodovima, na kućnim audio sustavima i u autima. Malo klinaca na iPodove ili CD-e stavi baš sve što su skinuli. Ne zato što im ne stane, ili zato što im je tlaka, nego im smeta. To je dokaz da oni zapravo ne žele svu tu glazbu. O tome treba dobro razmisliti prije ishitrenog zaključka.

U prilog mojim (i ne samo mojim, naravno) tezama da glazbu treba osloboditi okova, i da digitalni audio niske kvalitete (mp3, stream) treba tretirati kao marketinški alat za širi okvir integriranih glazbenih usluga (među kojima može biti i skidanje mp3-ca, ali kao usluga s mjesečnim plaćanjem), idu i vijesti iz drugih medijskih industrija.

Istraživanje koje je proveo Vuze (nekadašnji Azureus) među svojim korisnicima, otkriva da su ljudi koji skidaju puno nelegalnih sadržaja u isto vrijeme i drastično bolji kupci legalnih. Takvi su rezultati svih recentnih istraživanja o potrošnji digitalnih medija u posljednje vrijeme, i to ne treba čuditi. Ljudi se dijele na dvije skupine: one kojima su medijski sadržaji (mjuza, filmovi, igrice) užasno bitni i nezamjenjivi – a zovemo ih fanovima ili slično, i one koji ih vole, ali su OK i bez njih, i zadovoljni su slušanjem omiljene radijske stanice. Ovi drugi nisu nikad bili motorima glazbene industrije, jer se kreću po inerciji. Svi kupuju – kupujem i ja. Svi skidaju – skidam i ja. Oni nisu problem; bit će onako kako odluče fanovi. Kad su fanovi odlučili da se glazbu treba skidati besplatno, to su počeli raditi i ovi drugi. No, glazbu i dalje najviše skidaju oni kojima je najvažnija, i pretpostavljam da je riječ o krivulji dugog repa, u kojoj 95% glazbe skine 5% ljudi.

Brzopotezne vijesti

  • Veliki korak prema 3.0 svijetu – došao je Mahalo 2.0, prvi search engine kojim možete zaraditi novce. Osim toga, stvarno odlično funkcionira, i kao odgovor na vaše pitanje stvara cijelu bogato uređenu web stranicu koju zatim možete editirati i proglasiti se njezinim urednikom, te tako ostvariti pravo na 50% sve zarade od oglasa na njoj – dok god barem jednom tjedno uređujete njezin sadržaj. Welcome to the Web 3.0 world. Pogledajte search i probajte upisati npr. Glazba 2.0 ili zvonimir dusper. Osobno sam impresioniran.
  • U Kini su potpuno blokirane brojne socijalne mreže (Twitter, Flickr, Bing, Live.com, Hotmail.com, WordPress, YouTube, Blogger i druge).
  • Travis Barker i DJ AM nude besplatni download mix tape u zamjenu za vaš tweet.
  • Preview glazbeni zapisi veće dužine i bolje kvalitete osiguravaju bolju prodaju, kaže najnovije istraživanje. Eto o tome ja pričam…
  • Microsoft je u novi search engine Bing ugradio mouse-over preview videa što je uzdiglo puno obrva u medijskom biznisu jer je riječ o zadiranju u autorsko pravo. Za Bing su inače utvrdili da daje identične odgovore kao nekadašnji Live.com. Jadno.
  • Sonic Youth će svoj novi album tjedan dana pretpremijerno predstavljati putem servisa iLike koji je najpopularniji na Facebooku.
  • Paul McCartney i Ringo Starr predstavili su igricu Rock Band Beatles. Kao pravi fan kosatih hitopisaca moram priznati da sam skroz popušio spiku i prvi put poželio igrati ovako nešto.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

« Older entries