Našao se opet netko pametan tko misli da je shvatio kako zaobići trenutno važeće zakone o zaštiti autorskih prava…odnosno, barem neke od njih, dok iz za neke druge, izgleda, uopće nije briga! Ili je, možda, riječ o tajnom testeru velikih glazbenih kompanija koje žele po sitno isprobati neke nove koncepte? Ime domene bluebeat.com malo je prezvučno i “preskupo” za neke početnike, barem po mom iskustvu. U svakom slučaju, insideri su totalno zbunjeni.
Što je dakle Bluebeat.com, webiste na kojem možete besplatno preslušavati npr. nove mastere Beatlesa, te ih, ako vam se svide, kupiti za četvrt dolara po pjesmi?
Bluebeat.com tvrdi za sebe da je internet radio kakav bi trebao biti. Princip je jednostavan. Svatko je DJ i slaže svoju radio program, odnosno svoj DJ-crate. Da bi to stvarno bilo sukladno sa zakonom. on moram napraviti playlistu od najmanje 3 sata, uz određene zakonom propisane standarde za koje se brine servis (npr. ne smijete pustiti istog izvođača više od 4 puta u 3 sata). Tako je stvorena legalna on-demand playlista za javno izvođenje, a razumije se da DJ ima pravo privatno slušati vlastitu playlistu, i eto besplatnog on-demand audio streaminga! Naravno, ukoliko vam se da slagati playliste od 3 sata svaki put kad poželite čuti neku stvar.
I dok mi je taj dio još nekako i jasan, što je s downloadom? Download se vrši “preko partnera Bluebase”, što bi moglo značiti da je riječ o nekom obliku pokušaja da se odgovornost prebaci na nekog drugog i na taj način smanji šteta od mogućih tužbi. Pregledom tekstova dostupnih na webu možemo zaključiti da vlasnici imaju sve potrebne licence. To mi je u najmanju ruku čudno, jer prilikom pokušaja kupnje nisam bio upozoren na to da sam izvan USA, a koliko znam, nitko još nije uspio isposlovati globalne licence za prodaju. Bluebeat.com nudi i link za kupnju pjesme na iTunesu, koji baš i ne radi, a za albume i link za Amazon, koji radi OK.
U svakom slučaju, riječ je o zanimljivoj ideji čija je jedna komponenta (mada na čudan način i “s figom u džepu”) slična mojih razmišljanjima o razvoju glazbene industrije sadržanim prezentaciji “Razvoj piramide glazbenog biznisa“, u kojoj tvrdim da će se prave promjene u eko-sustavu glazbene industrije desiti tek kad bude moguće sve sudionike pretvoriti u profesionalce, i kad će se umreženi fanovi i ljubitelji glazbe moći profesionalno baviti pronalaženjem, filtriranjem i promocijom glazbe, te tako preuzeti velik dio posla koji tradicionalno obavljaju diskografi. Drugim riječima, kad nestane ta gruba granica između onih koji glazbu plaćaju, i onih koji od glazbe zarađuju.
Na webu Bluebeat.com, doduše, korisnici/DJ-i ne mogu zaraditi novac, ali dobivaju mogućnost besplatnog on-demand preslušavanja glazbe, ukoliko pristanu na stupanj angažmana koji je, ipak, korak iznad uobičajenog, amaterskog. Jer napraviti listu od 3 sata je ipak već “posao”…
Ipak, ova zanimljiva ideja je, čini mi se, u ovom slučaju samo pokušaj da se izvrdaju postojeći zakoni o autorskom pravu. Mislim da na odgovor velikih nećemo dugo čekati 
). Naime, okvir albuma nije samo kontekstualni i tematski, nego i ogranizacioni tj. produkcijski, u oba smisla – glazbenom i izvršnom. Kad se radi stvar po stvar, sve se rastegne i razvodni, a i troškovi su samim tim višestruko veći. Rad na albumu umjetniku daje jednu vrstu fokusa koji se drugačije ne može ostvariti. Zbog rada na albumu prekida se turneja i smanjuju sve aktivnosti. Iz tog razloga smatram da će album ili neki njegovi derivati (EP i slično) još dugo, dugo ostati “in”. Jednostavno, za uspješne glazbenike jedini je način da se odhrvaju od zova ceste taj da javno oglase da “rade na albumu”. Ovo sve naravno vrijedi u prvom redu za bendove. Ako se glazbom netko bavi šaroliko, u nizu projekata koji su međusobno odvojeni, i ukoliko ne računa previše na turneje i velik broj nastupa uživo, priča je potpuno drugačija, i tu bih svakako preporučio varijantu singl-po-singl.
