Interview

You are currently browsing the archive for the Interview category.

Daniel Ek (CEO Spotify): Filesharing postoji zbog potrebe za nalaženjem glazbe koju glazbeni biznis nije prepoznao

03/06/2009 in Glazba 2.0, Interview, Moji eseji by Dus | No comments

Za uvod u ovu zanimljivu temu, nešto s domaćeg terena. Dobio sam odgovor na moja pitanja Vip Netu vezano uz njihovu novu propagandnu akciju VIP MUSIC CLUB (by the way, skužio sam da i ja to dosta solidno reklamiram bez kompenzacije… :) ). Da vas podsjetim, pitanja su bila:

  1. Kako je točno riješeno pitanje plaćanja autorskih (mehaničkih) i master (diskografskih) prava s HDS-ZAMP-om?
  2. Kako su riješena individualna (sinkronizacijska) prava s vlasnicima prava, obzirom da se radi o propagandnoj akciji za brand VIP? Ponuđene
    pjesme pridonose reklami branda (VIP), a skidaju se s brandiranih stranica, pa, koliko mi je poznato, nije dovoljno samo rješavanje kolektivnih prava (iz prvog
    pitanja).
  3. Imate li neke inicijalne rezultate (koje smijete podijeliti s javnošću)? Kakav je odaziv potrosača? Koliko se ljudi dosad prijavilo u klub?

Evo i anonimnog službenog odgovora Korporativnih komunikacija VIP NET-a.

Poštovani,

sva prava koja je Vipnet trebao riješiti po zakonu, riješena su potpisanim ugovorima s HDS ZAMP-om i izdavačkim kućama. Detalje ugovora vam na žalost ne možemo komunicirati jer su svi Vipnetovi ugovori stvar dogovora između poslovnih partnera.

Vip music club usluga omogućuje Vipnetovim korisnicima besplatni download određenih pjesama te smo prethodno s nadležnim tijelima i ovlaštenim osobama riješili pitanje svih prava sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske.

Korisnici su prepoznali prednosti Vip music club usluge jer im omogućava da u bilo kojem trenutku mogu besplatno skinuti preko 55.000 pjesama na svoje mobilne telefone, a trenutni broj korisnika u skladu je s našim očekivanjima i planovima.

Srdačan pozdrav,

Korporativne komunikacije Vipneta

Moj komentar: kao prvo, smatram zastarjelom praksom da se na ovakav tip upita odgovara anonimno. No, kao što kaže univerzalni vic “Zašto pas liže jaja? Zato što može.”. Ok, idemo dalje.

Odgovor je u najmanju ruku neuk i neprecizan, a osim toga ima i prizvuk “Super sam, jer sam lijep, pametan i dobar”.  Niti na jedno pitanje nisam dobio ni približno konkretan odgovor, s tim da je odgovor na drugo pitanje u potpunosti preskočen.

Informaciju o ovom projektu proslijedio sam Gerdu Leonhardu, autoru knjige Glazba 2.0. Evo njegovog komentara:

Po meni, svaki početak je dobar, ali dok god žele a) sačuvati glazbu od njezinog dijeljenja, b) kontrolirati cijene licencirajući samo neku glazbu za neke ljude za neke svrhe… to neće ići. Ne možeš imati i ovce i novce.

Kad sam prvi put pisao o ovoj temi, nisam još znao za neke detalje, kao što su DRM zaštita pjesama (tako da ih možete svirati samo mobitelu na kojem ste ih skinuli) i ograničenje broja slušanja (koje nisam točno shvatio, ako neko zna nek mi objasni?). U trenutku u kojem je jasno da je DRM za glazbu iza nas (iTunes, Walmart, Amazon nude samo slobodne zapise), ovakva akcija je u najmanju ruku uvredljiva. Šta smo mi neka selendra u Tunguziji? Ne kužim. Ljudi, pa naši klinci su totalno up-to-date sa svijetom! Jeste li uopće ikad švrljali po hrvatskom Fejsu? Di vi živite? Jadno. Ne shvaćam koji je smisao u tome da se pokreće akcija koja je u startu 3 godine zastarjela, i to na ovako malom tržištu. Zar ne bi bilo puno pametnije upravo ovakvo sitno i dinamično tržište iskoristiti za neki napredniji eksperiment, umjesto da se na njemu svjetski prihvaćeni trend preoblikovanja glazbene industrije koristi za jeftinu reklamu, i to u svojoj 3 godine staroj formi? Skidaj besplatno? Vraga besplatno, kad je to promocija brenda. Sve se to plaća. Skini što? Zaštićene DRM zapise s ograničenim brojem puštanja? Super poruka klincima. Evo vam besplatne stvari, ali ako ih želite slušati na iPodu ili ih pustiti prijateljima na Fejsu, snađite se. I onda se čudite da klinci koriste P2P filesharing? Get a life. Ako mene pitate, očekujete uskoro da neki od tih klinaca razbije vaš DRM pa ćete vidjeti što je besplatno kad te pjesme zasviraju na T Mobile i Tele 2 mobitelima. A imali ste super šansu upisati se ne samo u domaću, nego i svjetsku povijest glazbene industrije.

Daniel Ek (CEO Spotify): Filesharing je nastao zbog potrebe za nalaženjem glazbe koju glazbeni biznis nije prepoznao

Jedan od urednika časopisa Rolling Stone, kojeg smo nedavno imali prilike upoznati na ovom blogu, napravio je interview s Danielom Ekom, osnivačem i glavnim menadžerom glazbenog servisa Spotify (o kojem sam isto tako u posljednje vrijeme dosta pisao).

The Music Void – Daniel Ek on MUZU.

Daniel Ek (25) svoj je prvi internet projekt pokrenuo s 14 godina, baš u vrijeme uzleta Napstera. Kultura P2P filesharing u potpunosti je oblikovala njegov svjetonazor i većinu vremena posvetio je nalaženju dobrog alternativnog i legalnog rješenja za funkcionalnost koja ga je oduševila na Napsteru. Naime, u interviewu Daniel govori o tome kako je glazbu okrivao preko Napstera koristeći mogućnost uvida u tuđe Library-e. Kad bi našao neku pjesmu koja mu se sviđala, osim nje bi skinuo i cijeli library korisnika koji ju je stavio na mrežu. Birao je one s najbržim vezama, što također navodi kao apsurd: “Moj je glazbeni ukus u velikoj mjeri bio oblikovan ukusom ljudi s brzim internet vezama”. 2002. godine osnivači P2P web servisa Kazaa (koji su, ako to niste znali, nešto kasnije pokrenuli Skype) predložili su mu da prekine sa svojim razvojem aplikacije za on-demand P2P streaming jer bi mogao “udariti glavom o zid”, što je Daniel i poslušao, i sljedećih par godina proveo okrenut drugim web projektima (Stardoll, web igra za klince s preko 30,000,000 članova). No, 2006, kad je završio rad na projektu Stardoll, postalo mu je dosadno i odlučio se posvetiti svojoj staroj strasti – distribuciji glazbe. U međuvremenu se situacija znatno promijenila i usijane glave u glazbenoj industriji počele su shvaćati poantu, koju Ek iznosi na sljedeći način:

Ljudi su prvenstveno na P2P servisima jer traže glazbu, a ne zato  da bi ju dobili besplatno. Nema smisla plaćati 1$ za skidanje pjesme samo zato da bi čuli da li vam se ona sviđa. Ako ništa drugo, gdje je money back guaranty? :)

Kao strastveni file-sharer iz mlađih dana, on to govori prvenstveno iz svog iskustva. Vjerujem da se od ovog mojim brojnim kolegama iz glazbene industrije diže kosa na glavi, ali predložio bih im da još jednom razmisle. Slušati glazbu da bi se na nju nakačio, i kupiti glazbu na koju si nakačen, dvije su potpuno odvojene stvari. U suvremenom svijetu, ovo prvo se radi na kompjuterima, unutar socijalnih mreža, koje imaju funkciju (tužno ali istinito) nekadašnjih plesnjaka i omiljenih radio emisija koje su se slušale “kod nekog”. Ovo drugo se radi na iPodovima, na kućnim audio sustavima i u autima. Malo klinaca na iPodove ili CD-e stavi baš sve što su skinuli. Ne zato što im ne stane, ili zato što im je tlaka, nego im smeta. To je dokaz da oni zapravo ne žele svu tu glazbu. O tome treba dobro razmisliti prije ishitrenog zaključka.

U prilog mojim (i ne samo mojim, naravno) tezama da glazbu treba osloboditi okova, i da digitalni audio niske kvalitete (mp3, stream) treba tretirati kao marketinški alat za širi okvir integriranih glazbenih usluga (među kojima može biti i skidanje mp3-ca, ali kao usluga s mjesečnim plaćanjem), idu i vijesti iz drugih medijskih industrija.

Istraživanje koje je proveo Vuze (nekadašnji Azureus) među svojim korisnicima, otkriva da su ljudi koji skidaju puno nelegalnih sadržaja u isto vrijeme i drastično bolji kupci legalnih. Takvi su rezultati svih recentnih istraživanja o potrošnji digitalnih medija u posljednje vrijeme, i to ne treba čuditi. Ljudi se dijele na dvije skupine: one kojima su medijski sadržaji (mjuza, filmovi, igrice) užasno bitni i nezamjenjivi – a zovemo ih fanovima ili slično, i one koji ih vole, ali su OK i bez njih, i zadovoljni su slušanjem omiljene radijske stanice. Ovi drugi nisu nikad bili motorima glazbene industrije, jer se kreću po inerciji. Svi kupuju – kupujem i ja. Svi skidaju – skidam i ja. Oni nisu problem; bit će onako kako odluče fanovi. Kad su fanovi odlučili da se glazbu treba skidati besplatno, to su počeli raditi i ovi drugi. No, glazbu i dalje najviše skidaju oni kojima je najvažnija, i pretpostavljam da je riječ o krivulji dugog repa, u kojoj 95% glazbe skine 5% ljudi.

Brzopotezne vijesti

  • Veliki korak prema 3.0 svijetu – došao je Mahalo 2.0, prvi search engine kojim možete zaraditi novce. Osim toga, stvarno odlično funkcionira, i kao odgovor na vaše pitanje stvara cijelu bogato uređenu web stranicu koju zatim možete editirati i proglasiti se njezinim urednikom, te tako ostvariti pravo na 50% sve zarade od oglasa na njoj – dok god barem jednom tjedno uređujete njezin sadržaj. Welcome to the Web 3.0 world. Pogledajte search i probajte upisati npr. Glazba 2.0 ili zvonimir dusper. Osobno sam impresioniran.
  • U Kini su potpuno blokirane brojne socijalne mreže (Twitter, Flickr, Bing, Live.com, Hotmail.com, WordPress, YouTube, Blogger i druge).
  • Travis Barker i DJ AM nude besplatni download mix tape u zamjenu za vaš tweet.
  • Preview glazbeni zapisi veće dužine i bolje kvalitete osiguravaju bolju prodaju, kaže najnovije istraživanje. Eto o tome ja pričam…
  • Microsoft je u novi search engine Bing ugradio mouse-over preview videa što je uzdiglo puno obrva u medijskom biznisu jer je riječ o zadiranju u autorsko pravo. Za Bing su inače utvrdili da daje identične odgovore kao nekadašnji Live.com. Jadno.
  • Sonic Youth će svoj novi album tjedan dana pretpremijerno predstavljati putem servisa iLike koji je najpopularniji na Facebooku.
  • Paul McCartney i Ringo Starr predstavili su igricu Rock Band Beatles. Kao pravi fan kosatih hitopisaca moram priznati da sam skroz popušio spiku i prvi put poželio igrati ovako nešto.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona

01/06/2009 in Glazba 2.0, Interview by Dus | 2 comments

Moram priznati da mi je promatranje svijeta Glazbe 2.0 postalo nalik na praćenje neke turbo nabrijane i prilično predvidljive sapunjare. S jedne strane su “zločesti” (Charles Nesson + milioni ljubitelja glazbe), oni koji se zalažu za promjenu paradigme na kojoj je zasnovan glazbeni biznis i medijski biznisi općenito. S druge su pak strane “dobri” (RIAA + glazbene i medijske korporacije putem svojih odvjetnika + neki staromodni glazbeni menadžeri). I jedni i drugi se, više-manje, trude biti “fini” i u rukavicama iznositi svoje optužbe na račun onih drugih, kao, “uvažavajući” suprotne stavove, ali… Pročitajte odgovor pa zaključite sami. Ja ću svoj komentar pripremiti i kroz nekoliko dana predstaviti u ovom blogu.

Makar mi je jasno da vas  stotinjak koji pratite moj blog imate puno posla i ne stignete se baviti temama Glazbe 2.0, u ovom vas slučaju pozivam na komentiranje! Baš me zanima što vi mislite o ovom odgovoru…

Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona.

Steven Marks

Steven Marks

Da, “kužimo”.

Nalazimo se u vremenu u kojem je fascinatno i izazovno raditi u glazbenom biznisu. Diskografska industrija pometena je olujom promjena i to smo prihvatili. Za biznis i fanove, došao je novi dan – prije 25 godina, imali smo samo radio i ploče, ali danas je glazbeno tržište dramatično drugačije, uz stotine različitih potpuno licenciranih digitalnih glazbenih servisa i modela.

No, i u takvom novonastalom legalnom okruženju, prava izvođača, kompozitora i diskografa zaslužuju zaštitu. Na žalost, postoje oni koji tu činjenicu zanemaruju, a među njima su profesor s Harvarda, njegov razred i njihov klijent Joel Tenenbaum, tuženik u jednom od naših slučajeva protiv nezakonitog skidanja glazbe.

Pozdravljamo zdravu debatu o našoj odluci da branimo online prava diskografa i umjetnika. Strast koju fanovi i komentatori iskazuju prema glazbi govori u njezinoj trajnoj snazi i moći povezivanja. To je velika stvar, no emocije ne bi smjele zakriti činjenice.

Treba to jasno reći: Najbolja je strategija protiv piratstva živo legalno tržište puno sadržaja i inovativnih biznis modela. To razumijemo. I to je današnja glazbena industrija. Fanovi mogu streamati glazbu s Internet radio stranica kao što je Slacker, uključite se u pretplatničke servise kao što su Rhapsody ili Napster, istraživati brojne glazbene opcije na socijalnim mrežama kao što su MySpace ili Imeem, streamati i semplirati pjesme za sitniš na Lala.com, skidati ringtonove i rinbackove, a sada i pjesme pune dužine, na njihove mobitele, ili kupovati mp3 pjesme na stranicama kao što su Amazon.com ili iTunes.

Sasvim je sigurno da nas velike inovacije i eksperimenti tek očekuju. Prije četiri godien, industrija nije od digitalnih glazbenih servisa zarađivala gotovo ništa.Do 2008-me, digitalna je glazba postala biznis od 3 milijarde $ i donosi više od 30% svih prihoda industrije.

Da bi omogućili da legalno tržište dosegne svoj puni potencijal, trebamo još uvijek educirati fanove o zakonu i ilegalnim stranicama koje ne nadoknađuju umjetnicima njihov rad.
Naši napori protiv piratstva pomogli su da se smanji nezakonito skidanje glazbe, da se fanovi educiraju o legalni i ilegalnim načinima online nabaljvanja glazbe, i pomogli legalnom tržištu da naraste. Mi smo realni. Potpuno nam je jasno da će online krađa uvijek predstavljati nesretan izazov za našu industriju. Naš je zadatak da pružimo pravna uporišta za uvođenje dovoljne kontrole kako bi nadolazeće legalno tržište doseglo svoj puni potencijal.

Cirkus, križarski rat, revolucija

Zadovoljni smo prelaskom na strategiju koju smatratmo puno efektivnijom: suradnja s Internet Service Providerima kako bi obavijesti  o prekršaju copyright zakona uputili direktno pretplatnicima i tako ih upozorili na je primijećena nezakonita aktivnost. To ne znači da ćemo tek tako pustiti sve one koji su zločinački i neovlašteno skidali glazbu u prošlosti, ili one koji odbijaju ponovljene ponude dogovora o razumnoj kompenzaciji van suda.

Neki tuženici – među kojima je i Mr. Tenenbaum, u slučaju protiv njega – su u osnovi priznali svoju nezakonitu aktivnost. Netko prekrši zakon, gurne prst u nos pred oštećenom osobom, ignorira ponude za mirenje i na kraju odlazi slobodan? Kakvu to šalje poruku i koliko je to pošteno? Ulaženje u pravu legalnu bitku, umjesto da se prihvate odgovornosti za vlastite nezakonite radnje, pokazuje nepoštivanje prava kreatora, našeg sudstva, i samog zakona.

I upravo je to slučaj Tenenbaum: križarski rat koji je pokrenuo profesor s Harvarda kako bi zagušio copyright zakone koji štite kreatore, i njegov pokušaj da sudnicu transformira u pravi cirkus. Profesor Nesson zahtijeva revolouciju, a ne rezoluciju ili pravu obranu svog klijenta. Za glazbenu zajednicu koja je ozbiljno oštećena ilegalnim glazbenim downloadom, pri čemu tisuće radnika ostaje bez posla, ovo nije samo intelektualna igra.

Uprkos tome što je cijela zajednica oborena na leđa i pati – stotine izvođača koji su ispali s lista za koncerte, milijarde dolara i tisuće poslova koji su izgubljeni tijekom proteklih deset godina – pokušali smo našu legalnu kampanju izvoditi na pošten i razuman način. Professor Nesson pokušava odbaciti naše astronomske odštetne zahtjeve ali njegove su teorije odvojene od stvarnosti. Nikad nismo tražili maksimalne kazne na suđenjima protiv individualnih skidača glazbe. U svakom slučaju koji dođe do tog završnog stadija, uvijek puštamo sud i porotu da odrede odgovarajuću nadoknadu u dolarima.

I ovaj program nikad nije bio tu zbog dolara – na njemu gubimo novce i sve što dobivamo pokriva samo mali dio ogromnog troška koji glazbena zajednica trpi.

Na kraju krajeva, uprkos legalnoj teatralnosti, ovaj je slučaj baš kao i svaki drugi: način da se do nečega dođe. A to prema čemu idemo je živo i uspješno legalno tržište koje fanovima nudi bogate i raznolike modele uživanja u glazbi, i pošteno nagrađuje glazbenike i diskografe za njihov posao.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , ,

Interview s Steve Knopperom, urednikom u časopisu Rolling Stone

27/05/2009 in Glazba 2.0, Interview by Dus | No comments

(zahvaljujem portalu Hypebot. Interview vodio Kyle Bylin. Originalni interview)

Podnaslov tvoje knjige Apetit za samouništenjem glasi “Spektakularni udes diskografske industrije u digitalnoj eri”. Zašto je tako važno raditi razliku između diskografske i glazbene industrije i što riskiramo ako to dvoje pomiješamo u jedno?

Steve Knopper

Steve Knopper

Steve Knopper: Rekao bih da je razlika lako razumljiva. Diskografska industrija predstavlja četiri velika diskografa (labela), većinu velikih indya i RIAA (Američka Udruženje Diskografske Industrije). Glazbena industrija je širi biznis koji uključuje koncertne promotore, menadžere i agente, radio stanice i možda čak i časopise kao što je Rolling Stone.

Kad gledamo kako se novinski biznis trga i u kakvoj je “krizi”… Jesu li ta industrija i diskografska industrija u tome na neki način slične, i ako jesu, što mogu naučiti jedna od druge?

SK: Da, rekao bih da su paralele neizbježne. Novinsku i diskografsku industriju zatekli su isti problemi vezani uz Internet – mogućnosti koje donosi visoka tehnologija zamaskirane u prijetnju. Napster/MP3/piratstvo na jednoj strani, internetski osobni oglasi i besplatni sadržaj na drugoj. Jedina je razlika u tome što se novinskoj industriji nije desilo ništa nezakonito. Obje industrije propustile su šansu promijeniti svoj bizins u smjeru korištenja potencijala novih, efikasnijih sustava distribucije i povećanog masovnog interesa za njihove proizvod. Umjesto toga, fokusirali su se na “ne mogu se boriti s besplatnim”. Osobnom, smatram da su menadžeri tih industrija bili previše usmjereni na njihove multimilionske ugovore zasnovane na starim modelima, i nisu imali nikakvog stvarnog interesa bilo što mijenjati, uprkos iskrenim pokušajima svojih zaposlenika da se prilagode.

U svom djelu Kultura konvergencije, profesor s MIT-a Henry Jenkis kaže, “Javnost neće preko noći promijeniti svoj odnos prema medijskim sadržajima, a medijske industrije neće bez borbe odustati od svog kravata-zahvata nad kulturom”. Prolazeći kroz ovaj proces “pre-dogovaranja”  svoje uloge u životima ljudi, što si diskografska industrija ne smije dozvoliti kao grešku?

SK: Iskreno, nisam siguran da je diskografska industrija IKAD imala odnos s fanovima. Njihovi krajnji korisnici jednostavno uopće nisu potrošači glazbe – već zapravo prodavači glazbe, od Towera do iTunesa. Dok radio intimno poznaje svoje mušterije, čak do najsitnijih detalja u demografskim podacima, veliki su diskografi tradicionalno svoje odluke donosili na “osjećaju”. To je dugo vremena funkcioniralo, ali sad je prestalo. Dakle, na tvoje bih pitanje odgovorio da je na diskografima sad veliki napredak u korištenji high-tech resursa koji su im na raspolaganju, od broja posjeta stranicama MySpace i YouTube do kompleksnih podataka o razmjeni zapisa koje nudi tvrtka BigChampagne, kako bi mogli shvatiti tko su njihove mušterije i kako im prići direktno.
U posljednje je vrijeme glazbena industrija pojačano usredotočena na razumijevanje obožavatelja glazbe koji pokazuju produljen odnos i aktivni angažman oko omiljenih izvođača, radije nego da svoju pažnju poklanja onima koji pasivno konzumiraju sadržaj putem radija i MTV-a i slučajno su kupili album.

Kakav će utjecaj imati Fan Relationship Management (menadžment za odnose s fanovima) imati na oporavak diskografske industrije digitalne ere, i koji to još djelići nedostaju u široj slici?

SK: Ha, morao sam Googlati “fan relationship management”. Želim reći, diskografi su tradicionalno loši u tome. Oni potpišu izvođače za koje misle da će se prodati, onda sve podmite (radio, dućani, MTV) da od njih učine zvijezde. Menadžeri i koncertni promoteri, i možda čak i Ticketmaster imaju puno više podataka na raspolaganju u vidu email lista fanova i podataka o prodaji ulaznica, i uglavnom ih efikasno koriste. Ako spajanje Live Nationa i Tickemastera bude odobreno, glavešine tih kompanija imaju obećali su postati jako, jako dobri u tome. Ja im u tome vjerujem, ali tu su posrijedi i neka druga sporna pitanja, kao što je antitrust, koja bi to mogla pokvariti.

U drugom poglavlju: Kako su veliki potrošači postali bogati u Post-CD eksploziji, komentirao si: “Biznisi su evoluirali od sitnih poduzetnika koji su sami pakirali proizvode, pa sve do međunarodne mreže menadžera za distribuciju koji svi imaju MBA”. Malo kasnije, nastavljaš: “Pod pritiskom dugova, ti i takvi korporativni tipovi počeli su tražiti da primjerak glazbe funkcionira kao primjerak bilo čega drugog”. U čemu leži opasnost od pokušaja da se glazbe tretira kao bilo koji drugi produkt, gdje se dovoljnim “oglašavanjem” putem MTV-a i radija prodaja može napucati da bi se dosegle kvartalne projekcije?

SK: Pa, prodavanje glazbe nije isto što i prodavanje sapuna. Ne možete jednostavno proizvod pustiti van kad vam je timing OK i trebate hit. Vidjeli smo to puno puta proteklih nekoliko godina, dok su labeli očajnički čekali da njihovi hit izvođači kao što su Eminen, Guns N’Roses, Greem Day i Dr. Dre završe svoje albume unutar posljednjih nekoliko presudnih završnih kvartala u razdoblju zimskih praznika. Kao što sam o tome napisao u knjizi, tek su u 90-tim diskografi shvatili da ne mogu jednostavno nekog potpisati i čekati godine i godine da se on razvije, kao što su to mogli u danima Springsteena i U2, na primjer. Do 90-tih sve su te manje diskografe pokupovale megakorporacije kao što su Sony i Vivendi, a njihovi korporativni nadglednici očekuju kvartalne rezultate. Mislim da postoji direktna uzročno-posljedična veza između ovakvog mentaliteta i čuda-od-jedno-hita koja su se počela pojavljivati u to vrijeme, od Third Eye Blind preko Chumbawamba i Spice Girls, pa do Hansona i cjelokupnog teen popa.

“Isto tako, nije slučajno”, kasnije spekuliraš, “da se Napster, prvi servis za besplatnu razmjenu zapisa, pojavio na Internetu upravo u tom razdoblju”. Zašto, kao što si napisao, “skoro da nije slučajno” da se file-sharing pojavio tih dana?

SK: Vjerovatno sam želio reći da su do kraja 90-tih potrošači bili siti svega. Morali su se tegliti do glazbenih dućana da bi kupili CD od 18$, a zapravo su željeli samo jednu dobru pjesmu. U tom sam razdoblju puno puta čuo jadikovke frustriranih potrošača kojima nije bilo jasno zašto ne mogu kupiti samo jeftinu singlicu s pjesmom koju su čuli na radiju. Ali, kao što izvještavam u knjizi, do tih je dana singl bio prošlost. Ako na to dodamo ogromnu moć Interneta, nije nikakvo čudo da se pojavio neki Shawn Fanning ili drugi koji su omogućili da se upravo to učini. Potražnja je očigledno već postojala, i bilo je samo pitanje vremena kad će tehnologija to omogućiti.

Moja je teza jednostavna. “Kompleks objavljivanja CD-a”, kako to volim zvati, je gotov. Ovaj apstraktni sustav bio je kičma moderne diskografske industrije, takve koja je sagrađena oko ideje fanovi trebaju glazbu otkrivati kroz one medije koje diskografi koriste za promociju nove glazbe.
Također, dok je ova komercijalizacija kulture uistinu donijela glazbu masama, ne čini se da je usklađena s sudjelovačkom prirodom Interneta. Umjesto da gledao samo na file-sharing, bi li gledanje propasti old-school marketinga, slamanje medijskog krajolika i uspon umrežene publike možda mogli pružiti dublje uvide u ovu “sociokulturalnu evoluciju” koju doživljavamo?

SK: To je vrlo kompleksno pitanje! Pokušat ću dati jednostavan odgovor i reći da je Internet, praćen socijalnim umrežavanjem, spojio veliki broj ljudi i, naravno, svjetsku komunikaciju učinio lakšom nego ikad. To je donijelo ogromne mogućnosti za zabavnu industriju. Puno je lakše doći do fana grupe Green Day ako on na svojoj Facebook stranici ima posvuda ispisano “Volim Green Day”. 1991. tako nešto nije bilo moguće. Morao si pogađati

Vezano uz to, Bob Garfield iz Advertising Age nedavno je komentirao, “Budućnost je svijetla. Ali sadašnjost je apokaliptična. Svaka nada u neprimjetni prijelaz – ili bilo kakav prijelaz – s masovnih medija i marketinga na mikro medije i marketing je apsurdna.”
Kako su se ovi raznovrsni problemi kroz zadnju dekadu spojili u savršenu oluju, u kojoj je promjena klime puno suptilnija i sofisticiranija nego li je itko mogao ikad pretpostaviti?

SK: Slažem se s tim citatom. U mojoj je knjizi citat Edgara Bronfmana Edgar Bronfman koji kaže da će sljedećih 10 godina biti teško, ali nas zatim očekuje puno više posla. Mislim da je slično bilo i s biznisom konjskih zaprega kad su se pojavili automobili i željeznice. Dugo su vremena, pretpostavljam, vozači kočija bili ljuti i odbijali voziti automobile. Ali, s vremenom su se prilagodili i zaradili brdo novaca. Ili nisu, pa su bankrotirali. Sad je to, naravno, puno kompleksnije. Warner se pokušao adaptirati uloživši 33 miliona $ u servise LaLa i iMeem. Kao što pokazuju posljednje vijesti, te su investicije promašene. Još je tu puno grešaka koje treba napraviti. Ali postoje obećavajući trendovi, kao što su Spotify i Google China i drugi besplatni glazbeni servisi dizajnirani da navedu potrošače da usput kupuju puno skuplje prozivode, kao što su majice i ulaznice za koncerte. Ne bi me čudilo da za 5-10 godina vidim dobar, čvrsti servis, lagan za korištenje kao iTunes, koji bi uključivao sve to zajedno i omogućavao fanovima da na lak način kupe i dožive svoje omiljene bendove i pjesme unutar jedne ozbiljne web stranice. Ali od toga nas još uvijek dijeli puno pregovaranja i legalnih stvari.

  • Share/Bookmark

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,